a činilo se
kao da smo se
možda
susreli
iza ove nepropusne magle,
iza usporenih misli prešućenih riječi neizgovorenih ljutnji,
planina zbog kojih sam se pitala
možeš li to ikako primijetiti
dok se ovako gledamo
preko čaša i startnih pozicija,
preko ponavljanja naučenih pokreta
i mojih upornih želja
s kojima se iznova
nećeš htjeti suočiti.
pa boli. onako
tupo i na mahove, kao kada više
ne znaš čemu sve to služi,
a ipak. kao čekanje.
kao prokletstvo izgovaranja jednog
zastrašujućeg možda
koje sada zna što mislim
i čini da se osjećam
jednako prozirno i umanjeno
kao broj dva kojeg razvaljuju
u jedan,
kao prazna čaša puna teškog večernjeg
izbjegavanja.
i koliko takvih možda stane u nju?
čitava planina?
čitav Osijek?
još jedno ono godišnje doba?
pa ćeš me, dakle,
još jednom
propustiti,
pretvoriti u nijemost kojom te ovlaš
i nenajavljeno dotičem
netom nakon zatvaranja
preglasnih vrata,
nakon spremanja čaša i pepeljara mamurnih od šutnje
i svih onih usporenih koraka prema vlastitoj sobi
kojima u rano jesenje jutro
hvatamo taloge osječke magle.
tek tako. opet.
znam da znaš kako izgleda
to tvoje tamno ništa
i možda ga tek spremaš u džep
za kasnije, za neku novu
tešku rundu
preskačući sve,
no znaš li kakav to osjećaj stvara
s ove moje, druge strane?
onaj koji još jednom preživljavam
u tišini
kao da sam prozirna.
____________________
if I could tear you from the ceiling,
I'd freeze us both in time,
find a brand new way of seeing,
your eyes forever glued to mine...