To je neka vrst tajne, ali valja pokušati shvatiti, rabeći maštu, i zaboraviti ono što se zna, tako da mašta može lutati slobodna, dopirući daleko unutar stvari, sve dok ne vidi da duša nije uvijek dijamant, već pokatkad svileni veo - to mogu shvatiti - zamisli prozirni svileni veo, bilo što što bi ga moglo pokidati, čak i pogled, i zamisli ruku što ga uzima - žensku ruku - da - lagano se kreće i stišće ga među prstima, ali i stiskati je već previše, podiže ga kao da to nije ruka već nalet vjetra, i zatvara ga među prstima kao da to nisu prsti već... - kao da to nisu prsti već misli. Eto. Ova je soba ta ruka, a moja je kći svileni veo.
Da, razumijem.
Može i glasnije, ali nikada im
ne govorim o tome.
Primjerice, kako se prostorija ispuni elektricitetom
kada si tu,
pa mogu gledati samo u jednu točku,
u nekakav krug ispred sebe,
zadržavati dah, pomicati
prst po prst, kružiti
cigaretom po pepeljari,
čuti tek dijelove razgovora
koji me se ne tiču,
izbjegavati direktan pogled,
pokoriti svoje misli prepuštanjem, odgađanjem,
brojati do sto i unatrag,
zamišljati da sam nešto rekla,
da sam ti napisala. Bilo što.
A nisam.
Tako je prolazilo vrijeme.
Način na koji ću kasnije
hvatati prostore u kojima nas je elektricitet
učio disanju
zvat ću tijelom i prisutnošću,
zaustaviti se, reći da je sve u redu,
da sam dobro,
da mogu sve podnijeti, zaboraviti ili ponavljati
još dugo.
A prolazit će i dalje polako
to vrijeme,
bilježiti sjećanja posrtanjem
još dugo dugo
nakon što odeš.