Kada jednom odlučim reći istinu
morat ću priznati koliko se zapravo plašim
točke
i onoga što dolazi iza nje.
Marko Tomaš, Ožiljak
- I što se dogodilo nakon što su popili onu rundu?
- Ne znam, nisam im još dala ime.
- A da jednostavno napišeš ono što ti prvo padne na pamet?
- Istinu?
- Da.
Soba, mrak. Tuđi mrak koji možeš obujmiti noktima, prstima, zatim cijelim udovima. Može te razdijeliti, izvući iz vlastitog tijela, poništiti. Ponovno sagraditi.
Čekaš prvi korak, znak, izgovorene upute, ovisna valjda još jedino o tom vremenskom tjesnacu, dominaciji i vlastitoj predaji. Dišeš isprekidano, hipnotizirana zvukom glasa, zatim dodirom ruke, gušenjem, zatraženim udarcem nakon kojega lagano zateturaš osjećajući pucanje kože.
I napokon si sasvim budna, prisutna. Vidiš mu obrise u mraku, onaj njegov miran i precizan pogled zbog kojega te odjednom preplavljuje jasnoća i nemir pomiješan s osjećajem sigurnosti.
Prelazi ti rukom preko lica, preko maske kojom se uporno braniš od svijeta čekajući da netko napokon nešto prepozna, vidi; hvata te za vrat i izdvaja iz puke mehanike pretvarajući te u materijal s kojim može napraviti što god poželi.
Više ne znaš koliko to traje, osjećaš iznenadno prodiranje krvi u kutovima usana, lagano peckanje koje dotičeš vrškom jezika i smiješ se: okus je gotovo tuđi, pomiješan s ljepljivim talogom toplog noćnog zraka.
Zatim se ljubite.
- Da izbacim krv iz njezine želje?
- Želi li ona izbaciti krv?
- Ne.
Površina tvoje kože podrhtava, izdvajaš iz tog pulsiranja ugodnu vibraciju modrica, zatim slušaš svoj spontani smijeh. Njegova te grubost pročišćava, osjećaš se živo i bijelo, gotovo sveto u tom sterilnom prostoru neprevodivom u govor: i pokućstvo i tekućina ponuđena iz pristojnosti, krevet i jastuk, ravne linije, prozori koji postaju tek mirni statisti, vizualni detalji bez kojih bi se osjećala klaustrofobično, morala bi pričati, osvajati ili objašnjavati, a to je zadnje što želiš. Njegova mirna soba ponizna je poput tebe: otvara te, prolazi kroz zidove i prikrivanje, probija granice.
Što god da sada zatraži od tebe, odavno si poželjela, stoga slušaš i pratiš. Zvučne sekvence kojima te lišava vlastite tjelesnosti smještaju te u njegov um, u identičnu viziju igre iako suprotnog predznaka.
Nije li bilo jasno od početka? Želiš upiti svu kontroliranu agresiju, svaki njezin sloj, osjetiti i najmanji dio neravnoteže i ugraditi pukotine u prihvatljivu strukturu: to je ono po što si zapravo došla, razlog zbog kojega si ogoljena, ranjiva, dobra.
Čita ti misli, zatim ih jednu po jednu briše: više ne možeš izdržati, u trbuhu ti se nakuplja žudnja, masivna i teška poput tih ruku koje grabe svaki centimetar zabijajući u njih pobjedničke oznake.
"Nema toga što ne mogu."
Takt po takt,
stisak po stisak.
Bol te nadrasta i širi izvan granica percepcije; osjećaš njezino klizanje stopljenim tijelima, prelijevanje preko rubova sobe praćeno još samo ravnomjernim ritmom prigušenih krikova.
Modrice ćeš sutra lako prikriti, stoga im se prepuštaš bez suvišnih razloga, pitanja ili dozvola, bez hinjene obrane i svih nepotrebno izgovorenih ili napisanih riječi.
Bile bi to vaše početne postavke, Adam i Eva.
Vidiš, kako si to mnogo puta rekla, ništa zapravo nije bitno, realnost nema ime; možda tek boju, zvuk, miris i okus, samo još taj upisani trag koji ti govori da nešto iznutra i dalje pulsira, da postoje kretnje, postoji disanje.
"Ne bojim se jedino vlastite krvi", prišaptala si mu na uho, spustivši se zatim polako na koljena. Snažan pritisak njegovih dlanova stopio ih je s parketom, ogulivši ti pritom tanak sloj kože.
Eva, krhko stvorenje iz vode.
Tvoja su koljena, kao posljednje odredište poništavanja i ponovnog stvaranja svijeta, svega onoga što jesi, napokon lišena izmicanja. Napokon otvorena i ponizna, spremna na sve.
Zrak i zemlja,
voda i vatra.
I vatra.
- I to su dogovorili tek tako, njezinim pitanjem?
- Da, ne može biti jednostavnije. Mogu ih možda još doraditi poslije. Primjerice, ubacit ću biljku u priču, ona će objasniti jednostavnost prepoznavanja, jin i jang, sobu, jutro. On će, recimo, biti nasmijan i drag, ona će biti ozbiljna i puno pričati, jutro će biti sunčano. Poslije će čitati novine.
- Novine?
- Da, ne smij se, ubacit ću novine.
- Pa tko još u njihovim godinama...?
- Dobro, možda će doručkovati ili piti kavu, ona će, razumije se, otvoriti prozore, treba joj kontrast, muljat će da ne voli tišinu, da mrzi polumrak, da joj treba nešto poticajno i opipljivo za zalet u dobar dan, takve stvari, a on će ju promatrati zadovoljno, miroljubivo. Napokon će ju poznavati. Kažem ti, bit će u redu.
- I izgledat će sasvim obično ta priča, sve to?
- Da, zašto ne? Na van ona može izgledati bilo kako, nije bitno. Bitno je samo da si kažu po što su zapravo došli, što traže, zašto su se i kako našli tu gdje jesu. Zatim će se pozdraviti, rastati do nekog sljedećeg susreta, vratiti sebi puno jasniji, jači. Izmijenjeni. Ona će, s obzirom da je ona naš fokalizator, napokon otići kući, sjesti za stol, zažmiriti, duboko udahnuti...
- Dobro, i onda?
- Osjećat će sebe u svježini rana, upijati bol koja je još prije nekoliko sati stvorena njegovim prigušenim, staloženim glasom, stišavat će joj se misli, bit će mirna. Nikakva analiza, ništa. Zen.
- Zen i tijelo. Misliš da su tih njezinih metar i šezdeset zapravo... Ne, ne znam, nisam ju tako zamišljao, nesvakidašnja je to želja. Kakva je to uopće priča?
- Jednostavna. Svih će tih metar i šezdeset zatim leći u kadu, ispirati raspored dodira i brojati skupljene ožiljke. Pratit će kako iz crvene boje prelaze u plavu, zelenu, zatim žutu... inače njezine najdraže boje.
- Koliko takvih stvari stane u metar i šezdeset, ako smijem pitati?
- Ne, ne može ih izreći glasno.
- Brojeve?
- Želje. Odgovore na direktna pitanja.
- Da, sasvim mi je jasno zašto ne može. A zatim?
- Zatim ću im dati ime.