Popravljat ću svoje misli sve dok mi od njih ne ostane tek obris, osunčanje, ništa pretjerano uporabljivo.
Ili možda posve suprotno: ukoliko usvojim procese koje objašnjavam ponekim pucanjem iznutra, u dubinu, napravit ću nešto što mogu uobličiti u materiju.
Kako stvoriti vakuum:
Način 1.
Četiri nove knjige (jer ti ne daju da ih posudiš šest) ostaviti negdje kako bi gravitacijom ometale tvoj vidokrug i zanemariti ih na duži period vremena.
Mušku poeziju konzumirati nekoliko puta dnevno.
Četiri nove knjige koje ne govore ni o čemu preslagivati prije spavanja ili rano ujutro prije poslovnih seciranja prolaznih sadržaja.
Sve ostalo razarajući su virusi koji ti se ugrađuju u DNA proizvodeći simptome od kojih više ne možeš koračati gradom i objašnjavati se tek vlastitim tijelom.
Izdišeš tekst, prazniš se.
U konačnici - ne postojiš.
Za razliku od prijateljičine koja govori o paklu i koju si obećala pročitati, niti jedna knjiga ne mora imati naznake bolesti (imaš noćne more kojih se ne sjećaš ili ih nemaš uopće).
Rastavni veznik kojim se koriste tvoji virusi nije raspoložen za odgovore na gomilajuća pitanja.
Zatim još dugo nepomično šutiš.
Način 2.
Kontrolirati slike koje unosiš u sebe i praviti se da uspješno održavaš higijenu nepostojećeg imunološkog sustava.
Glumiti dane, pozirati u vodi.
Eva, posljednja od svoje sorte, može izabrati bilo koji pusti otok kao iskoristivu strategiju disanja.
Može kontrolirati padaline koje će ju zalediti na određen broj dana/mjeseci/godina, ukoliko joj je do takve vremensko-prostorne stagnacije stalo, a što će značiti da je zagađenje slikama uskladištenima u pamćenju sasvim zanemarivo.
Značit će i da zagađenje nikada ne prestaje.
Mijenjaš vanjštinu, ali poznati način ostaje. Do kraja dana shvatit ćeš da nije nemoguće pisati o neposrednom trenutku, da si slike poredala po osjećaju i da više nemaš obranu od najezde bolesti.
Da nemaš jezik kojim bi prevela misli u nešto smisleno, a slike, one to znaju bolje od tebe.
Način 3.
Ako usporede tvoj zadihani genom i nalaz broj tkoznakoji s nekim od ranijih, vidjet će blago nazadovanje popraćeno još blažim samouništenjem ili neće vidjeti ništa.
Eva je smiješna žena.
Razumije se, sasvim je zadovoljna procjenom rezultata. Bolest doživljava vrlo distancirano jer ju podsjeća na određenu vrstu ljudi; onu koja ti uđe pod kožu, petlja po najnezaštićenoj vrsti stanica, a zatim ubrzava metastaziranje bez najmanjeg utroška energije.
Eva svojevoljno prihvaća takva udvostručenja pa se čini da joj se vid pomjera unatrag kao kod plivanja uzvodno ili konstruktivnih razgovora.
Laže si da je to ipak podnošljivo.
I dok se bolest širi svojim nezaustavljivim kontinuitetom, netko ju opisuje, netko opsuje, a Eva je uglavnom blagonaklona prema zaraženoj krvi: hoda uspravno tonući bez ikakvog objašnjivog razloga, zrak je oko nje težak i ustajao, neodređen od vlage, od dijagnoza. Onaj njezin prepoznatljiv, ugodan narko.