|
Djevojčica stoji na uzdignutoj strani livade.
Padina oštro ometa perspektivu.
Zeleno je.
Rečenica koju izgovara toliko je duga da se u sljedećem kadru djevojčica pojavljuje kao tridesetogodišnjakinja.
Frizura joj je ista, pogled nešto kraći, trava je na određenim mjestima požutjela pod utjecajem nečega o čemu nemamo pojma.
Priča ne postoji, stoga zaključujemo da ju je pojela netom izgovorena rečenica.
Ne znamo kakvom se interpunkcijom upravo koristila.
Ne znamo voli li zareze i nije nas briga.
Priča bi tekla umjereno da ju nije uništio nepoznat interpunkcijski znak.
Umjereno je riječ u koju stanu glasnoća i brzina izgovora, ali o njima u drugom kadru ne znamo ništa.
Imamo, dakle, dva kadra i nezainteresirano piljenje, što traje već neko vrijeme.
Vrijeme je nebitno.
Nije se kretala 30 godina.
Kao tridesetogodišnjakinja, kako vidimo, promatra vjetar pomičući glavu u njegovom smjeru.
Trava raste.
Oblaka nema.
Ako ne promatra vjetar, okreće glavu nepotrebno.
Oko nje širi se horizont.
Horizont nema boju.
Žena ima boju o kojoj ne znamo ništa.
Netko gasi projektor i napokon možemo van.
Želim zapaliti cigaretu.
Ne znam gdje sam ostavila jaknu.
Ne volim gužvu.
Moja pratnja šuti ili nemam pratnju.
Možda nemam pratnju.
Asfalt je mokar od padalina o kojima ne znam ništa.
Padaline mi ne predstavljaju problem.
Padaline nisu tema.
Kada bih pronašla temu, imali bismo priču.
Priču su, međutim, progutala dva nepotrebna kadra i neudobna stolica.
Puše vjetar neodređenog smjera.
Zaključujem da nisam ponijela kapu jer mi kosa nesnosno ometa paljenje cigarete.
Zaključujem da ne znam odrediti mjesto radnje s obzirom da sam izgubila priču.
Utoliko trenutno mogu biti i u vlastitom krevetu.
U krevetu ionako ne nosim jaknu.
Ne znam o čemu je riječ, valjda je do priče.
Ako ti ubiju priču, ostaneš u tišini.
Ionako ne voliš gužvu.
|