|
kožom,
odvajanjima,
tišinom.
Pritom se njezino iznošenje sitnih detalja i nabora dana
svelo na rupe,
na težinu što se gasi dnom šalice,
odlukom da se još samo ustane
i uvuče u svoj
"spremni za polazak" trenutak,
još jedan rastanak u nizu,
još jedno "ispit ćeš moju, zaboravit ću tvoju,
zajedno s gradovima koji reagiraju na svjetlo
i raskrižja stopljena s vodom,
dnevnim novinama i popodnevnim radom".
Zatim ćeš se još dugo okretati na putanji
od nečijeg dlana do svoga raskvašenog ramena,
više i ne pitati za smjer,
stopiti se s kamerom,
pogledavati iz prikrajka i truditi se
biti i dalje ti.
I dalje si to ti, zar ne?
I dalje brojiš pukotine koje ti pripremaju poput zamki
kako bi uhvatili sve naizgled pripitomljeno,
raširili te po svojim dlanovima,
utoplili,
smirili,
izlili u noć.
Odbijat ćeš (se).
A tu, vidiš,
tu samo ljubav pomaže.
|