|
"Ne morate ništa znati o ženi koju sam ljubio. Možda je bila čarobno lijepa, možda samo zgodna. Možda genij, a možda i nije. Što je u tome, dragi Bože! Bila je ponor u koji sam trebao potonuti, bila je ruka Božja koja je jednog dana posegnula u moj beznačajni život. I otad je taj beznačajni život postao velik i kneževski, shvaćate li, odjednom više nije bio život jednog čovjeka s ugledom, nego Boga i djeteta, bijesan i nepromišljen, i plamsao je i plamtio.
Od tada je sve što mi je prije bilo važno postalo otrcanim i dosadnim. Propuštao sam stvari koje nikad ne bih propustio, izmišljao dosjetke i poduzimao putovanja, samo da bih vidio kako se ona žena na trenutak smiješi."
Hermann Hesse
(inspirirano jednim odličnim filmom)
Za deset godina od, recimo, danas razmišljat će se o danas.
1.
Prije točno deset godina, točno je deset,
on...
Taksisti neprekidno proizvode zvukove, naginju glavu
oponašajući pogled
dvosmjernosti
pa katkad ne znaš odgovore na njihova jednostavna pitanja,
nešto o vremenu i kiši
i mjestima kojima se rjeđe ide.
U javnom te prijevozu možda zatraže i osmijeh,
nekakvu vidljivu oznaku, trag na tvome licu
kako bi te izdvojili od praznih linija projiciranih u umu,
stvorili referentnu točku, uzeli bilo koga ili što
na uvijek istim relacijama
(na kojima ti je i danas razlomljeno srce,
možda će o tome pitati nečije oči,
možda tek spustiti glavu u tvoje krilo).
Osoblje koje ti nosi prtljagu
pa te naučenom, plaćenom pristojnošću sedamdeset puta pozdravlja,
nikada ne upoznaješ: jesu li pozdravili tebe, tišinu ili tvoju sjenu,
svejedno je,
ionako više ništa ne upijaš stopostotno,
ta se moć izgubila,
više odavno ne raslojavaš nikoga,
pa ni sebe
(je li i danas udareno,
možda na nekom novom mjestu,
na nekom možebitno skrivenom pregibu?).
Sve je uvijek uredno i pravilno posloženo u mnogim sobama.
U sobama u kojima zapravo nitko ne živi,
a telefoni katkad jedini šute,
ne prepuštaju zvukovima čak ni signale,
probijaju disanje nepomičnošću, poništavanjem bilo koje živuće anomalije.
A pristojnost...
i ona je katkad suviše glasna,
za nju se više nema snage.
I suvišna.
Katkad je baš suvišna.
2.
Ganjam tvoje oči,
petljaš,
proganjam ih jer mi samo ti možeš reći
kako sam se to promijenio,
jesam li sve sveo na svoj drugačiji izgled,
je li ona, promjena, na koži, u naglasku, načinu na koji izgovaram tvoje ime,
je li očekivano brza
ili sporija od ideje koju si zapamtila i nosila negdje u sebi,
sigurno da jesi,
sve ovo vrijeme?
Možeš li mi
možda
pomoći da ju izmjerim,
postaviti mi izlog,
jer, napokon, želim se vidjeti, pronaći pravi omjer,
drugu papuču, odgovarajuću nijansu između tople i hladne vode,
možeš li
možda
samo šutjeti,
ili možda da pričaš samo ti, evo ja ću
slušati,
sasvim ću pozorno sada upijati sve što
imaš za reći, sve što
znaš,
ako želiš,
sada nakon deset, sada je to lakše,
ako to želiš uopće podijeliti sa mnom,
možda?
3.
Prije točno deset godina, točno je deset,
ona...
Mnogo je soba, premnogo, i brojevi su mutni pa katkad ne znam koji dio tražim, možda se i sama potraga računa, evo ne znam, identitet je tek jedna riječ, tek podvala, sve se nekako mora nazivati, možda zato. Svatko ima svoju ulogu, kostim kojim se izjeda. Ljudi jedino u takve stvari vjeruju, ne žele da budeš stvaran, kome to još treba, ili ti u to jednostavno povjeruješ. U njihovu boju očiju, u laž. Pa postane teška poput kože, ta uloga. Guši i mijenja im prvonastalu boju, širi se, rosi tijelo umorom, prekriva ga kupnjom rekvizita koji više nikome ne trebaju, ljudi samo to žele, govoriš si. Ljudi se lijepe za to, trebaš ljude, zar ne, to je u redu. To je sasvim u redu.
(diši, molim te)
Lice se još može iskriviti u grotesku jednim jedinim pokretom, nešto strano, nešto posuđeno, nešto što nedostaje, netko. I ne voliš ove koji su tu, nikako da odu s predstave. Gotovo je, kako ne vidite, više nema smisla.
Smetaju.
Grizu.
Traže.
Ne možeš im pobjeći pa se skrivaš u svom stubištu, unakažena uloga zalijepljena za svoj kostim, čekaš i čekaš i čekaš dok se ne počneš okretati u svom skrovištu poput dvorske lude, napokon u onom dijelu predstave u kojemu se još možeš odmoriti. Vidiš, uništili su zastore. Nema kraja. Kraj je drugdje, kraj određuje netko drugi.
|