|
Strah je donosio prijetnju prokletstava koja su ih ostavljala ogoljenima: ovo Vrijeme i Prostor, svaki sa svoje strane, činili su da se sva nastojanja umaraju krajnostima.
Kako niti jedna od ponuđenih riječi ne bi bila krivo prevedena, pod prstima bi prepoznavali tek obrise priče koja bi ih liječila podsjećanjem na vrt gdje su stvaranjem skrovišta hranili zajedništvo. Ondje, na rubu jezika gdje se još jedino moglo liječiti od izobličavanja stvarnosti, prepoznala su se tijela rastvorivši nebo nad kretanjem bez vida.
Vrijeme
i Prostor.
Prisutnost bi pritom postajala oruđem kojim se stvaraju stanke; dok ih mnoštvo nebeskih i zemaljskih očiju gladno smješta u vlakove iz kojih se samo trebalo povući i kojima se pokušavalo umaknuti, tijelo ih je odmaralo svojom daljinom.
Da bi se ponovno vratilo na mjesto na kojemu je pronašlo granicu koja ga dijeli na dvije nage polovice, mora povratiti raj nerazdvajanja, taj jedan hod, jedan dah i jedan izdajnički trzaj umjesto izgovorenog; raj kao uzastopno proživljavan kadar u kojemu likovi ne moraju biti proizvedeni negacijom vlastitog kretanja niti stavljati na svoje udove znak zabrane.
Bez zločina nema kazne, nema ničega što bi porozno stvaralo oštre skretnice, bijeg, osjećaj manjka snage izazvan strahom od sati i kilometara, tih prokletstava Vremena i Prostora. Nitko i ništa (osim dlanova u kojima rastu zapisana obećanja o vrtu u kojemu ništa izvanjsko nije bitno) ne zna da ne mora postojati vrijeme početka: bez početka nema niti iluzije kraja, a trajanje će izvan vremensko-prostornih koncepcija ujedno postati prostorom slobode.
Sada se još samo moglo odbrojavati korake nepravilnog kretanja i danima pokušavati povratiti govor, prevoditi jeku, disati ravnomjerno, u duetu.
"Ja sam tvoja prisutnost", odzvanjalo je cestom što je dijelila točku A od točke B.
|