|
Kada bih ti trebala objasniti svoju krvoločnost,
preskočila bih sve tvoje uvjete,
izbjegla svako upisivanje u knjige žalbi u kojima ruke,
ta tvoja neopreznost,
propuštaju samo najsuptilnije udarce, privid mogućnosti obrane.
I zaista, udarit ćeš i mišlju i propustom
kao da sam tek još jedna bludna životinja
odsutna od svoje gladi
i kao da još jedino prostor nad udvojenim tijelima
može napraviti izmake, umekšati tvoj pad.
A ne može.
I nema upozoravajuće etikete nad skliskom opasnosti
koju nosim,
skrivena u riječima i niže, materijalizirana u tvojim mislima,
na svim tim osjetljivim mjestima nepažnje,
ne ostavljam prostor rečenici dovoljno jasnoj
da bi me istinom uokvirio,
da bi me izbjegao definicijom i znao:
ja sam u svemu što se pokušava sakriti u sigurno
i još jedino miris tuđeg straha prepoznajem u mraku.
Stoga, da, kradem dijelove sleđenih trepavica, zastore,
skrivenu maglu nad tuđim trajanjem
pa sve ovo opstaje kao nečija predaja, kao najjasniji krik
kojega previdiš, kojemu ne znaš značenje.
U sve ono što bi pohranjivao za bilješke o meni
unosit ćeš prvo laktove i koljena,
nešto čime bi me objasnio kada sve utihne
i ostanem tek lažna interpretacija, jedna
vrlo nejasna uloga i naizgled prolazna oluja.
Ja kao fina opasnost što se ne nosi javno
čak i kada ti sva logičnost pokušava objasniti
taj posljedični potop,
tu bitku izgubljenu grijehom moje pobjede.
Otrov se najočitije prenosi u vodi, rastapa i ne vidi,
pa mi ime ostaje izvorom bolne i dugoročne zaraze,
nasljeđem opasne točke superlativa
u kojem ćeš izgubiti svoj smisao, smjer,
svoga sebe.
A ja, vidiš, ja sam ti u tom ruskom ruletu
najprecizniji, najpristojniji hitac.
|