|
Slušaj, svi oni žele krasti, a ja sam sada tek vodena površina neke tvoje daleke misli.
Pa kada odem s ovoga mjesta, sudarit ću se s krvavim opekama, urušiti u sipkav prah
i tražiti se, krpati još dugo poslije.
I slušaj, zavapljenik pjeva svom Drugom taloženjem istine, gomilanjem pijeska u očima, u vodoskocima pred kojima vukovi čekaju tek jedan novčić izbačen iz brzopletih usta, a ja, vidiš, ja sam odavno odustala od nametanja brojki i uvreda, od zarivanja kandži u ovaj tekstualni mimohod oko tebe, pripitomivši čak i svoje prste kako više nitko drugi ne bi stanovao ovdje.
Pod tom smo vodom samo ti i ja, priznat ću ti sramežljivo, postati svjetionikom nad farovima što kruže pred stražom, dok ćeš ti, slijep kao ulica u kojoj stanuju bojažljivi veliki bogovi, previdjeti još jednu krađu naslova, ovo moje mahanje bjelinom nad tvojim mekim solažama.
I sve svoje prosce mogu uništiti u hipu, mogu dopisivati notifikacije nad leđima njihovih morskih nemani, svi to već znaju, no tebe i ovu rasprodaju potrage i potražnje više nemam čime kupiti.
Stoga ću, umorna od tragova što su ih izmislile neke nesigurne uši, možda i tvoje, zapisivati još jedino isprike nad vodom, mada ništa osim nas nisam zgriješila i mada ništa osim ovoga tihog čekanja ne ostavljam za kasnije.
|