|
Bilo je teško, i još jest, držati glavu pod vodom
i lagati da je svejedno i baš dobro,
jezikom premetati neke krive riječi,
utapati ih u mutnim jutrima,
a pamtiti sve.
Jednako kao što bih oduvijek skrivala pjegice,
kao što sam ljude pretvarala u stihove,
kao što sam i nas upisala u prerano, u odjednom,
u sve što se u meni lomi,
u strah na strah na strah
ali tebi želim pričati, držati se za taj mrak
kojim nas muče, kojim nas cijede,
gledati bez skrivanja priču koja stvara
pucanja i predaje,
pa kada ti priđem, ja
tebi,
da ne uzmakneš kao inače.
Sada kada sam samo umorna od pokušaja,
kada su oko nas zvijeri, bodeži i led,
tvoje možda
i ova moja tišina što raste.
|