|
pa te moram sakriti, moram
masakrirati čak i tvoje sljepoočnice,
svezati te u prizore uzmicanja,
ispijanja kava i piva i hodanja u krug,
a nisam to željela.
Nije ni to problem, zadržavam tvoj dah,
spremam te za kasnije, smirena unatoč ovoj napetoj koži,
pa kada gađam, gađam u sridu ili pored,
gađam i dalje, zatvaram oči pred našim ciljem
jer te oponašam, jer te
oponašam,
razumiješ li ti to uopće?
Iako se umaram i ne prepoznajem taj jezik
na kojem grliš ovaj spori tango,
ovo prevođenje na neke daleke jezike
čak i kada je taj jezik tvoje tijelo, tvoj instrument
licitacije, uvijek spremno za sve što zapravo
ne daješ nikome. Nikome.
I onda, tko će ponuditi manje, ti ili ja,
tko će prešutjeti više ondje gdje to nije tek strateški odrađena
mehanika, spuštanje u smiraj od buke koju proizvodiš stalno,
svima,
promjena ritma nakon što po drugi put zaklopiš oči,
dodirneš svoje rubove,
umiriš me zubima,
prineseš jezik točkama na kojima se lome sve ove interpunkcije.
Sva naša čekajuća glad.
Razumiješ li ti to uopće?
|