Rekao je mač umjesto mira i nisam se najbolje snalazila u tome. Trebalo je obnoviti izvore, ponovno nas staviti pod krošnju, lamatati nogama, lamatati do ideje.
Pa i dalje.
A ne moraš ništa. I recimo da je to dobro, to ništa, ukoliko se uhodaš, upregneš, izučiš, ukoliko ti sve osim toga izgleda gorko i neprobavljivo, izgubljeno u nekom drugačijem smjeru, tuđe. Pa kada ponovno svatko od svega izostane ili dok se probavljaš riječima i djelima što ih izvodi neka druga, uvijek druga, kada se sva ta drugačijost postavi u širinu vode, naizgled nećeš morati ništa uozbiljeno izgraditi, ništa smisliti.
(šutjeti o zgradama i tajnama,
kišiti vodu u dalj,
u nepristajanje na bilo što manje od lokvastih, kružnih izmaka
zabetoniranih u nijanse)
Pa kada netko i uđe kroz ova vrata, kada zaista postaneš kreatorica koja priča o vremenu dok joj se vrat izdužuje u proračunat luk, zaostat ćeš jednom nogom u prostoru kaosa, zaključana u nagomilanom utapanju, divlja: Osijek će imati još samo ruke, taj smišljeni prodor nebom nad tobom, lagano plutati dalje od onoga što si ponovno zaželjela.
I kao da se misli još mogu pretakati u djela, kao da riječi nisu jedino čime još puniš brane, jedna će ti noga slijediti drugu, asfalt izostati, nebo kliziti u provalije, u taj Osijek kojega negdje moraš zaželjeti, a da izgleda kao da nisi. Postat ćeš si svratištem jer ti, svoja plava bajko, ne moraš baš ništa.