|
i ta paučina što se smanjuje statirajući svijetu
s ove strane prozora. Ona-akt,
ona-doručak koji ćemo nam pripremati
dok se tišina bočno ne zbrza do poznatog rastapanja snijega
ili dok ne zavapiš pod krevetom gušeći se kosom
i jagodicama,
ne ucrtaš u njihovu mapu crvene tunele,
te iste tragove pomoću kojih crne udovice
izvoze priče za djecu, za skrivanje noćnih vlakova (od vrata
do vrata).
I udarit će te u nogu, uhvatiti za grlo,
rastopiti
u foliju, u ugužvanost,
zarinuti ti baklje u plodne oči i pojesti te tvoje
razvodnjene malarične sokove. Mirna.
Zatim: ubrizgavat ćeš se u njezin akt sve dok taj snijeg
ne otopi izblijedjeli
slavonski parket.
Naočale i brave, hladnoću i crvenilo,
zaleđenost smeđe vizure, zemlju.
Baš svu tvoju
probavljivost.
|