Zadihana

Potonuće. Koža,
isklesana jutrom u kojemu te posjeduju,
unatoč moru riječi, noćnih zaveslaja, gušenja u tim trenucima
kada se samo uzvodno zbraja,
kada se upisuješ u usne tom polaganom smrću, zabranom,
ponovljenom željom.
Uvijek,
do daha.
Pismo, glava.

Ostalo je malo slobodnih krajeva.
Nitko nije mislio o jeseni,
nije bilo dovoljno blizine.
Umaći tijelima, kao da dodir rukom
usitnjava sigurnost na dijelove,
na otklon.
Svaki je kraj propisano poznat,
stišaš se kako bi čula naznake
i više nikoga ne zoveš svojim.
Sklanjaš pogled s nečijeg torza
i gledaš beskrvne bijele labudove.
Plivaju lišćem.

i prenošenje kratkometražnih banalnosti. Dok ne zna. I priznajem joj šutnjom, netaktilnim riječima, da hoda po uhodanosti bolje od mnogih, bolja, dovoljna svima da zauvijek ostane uzorito neponosna. Ili tek meni i da je nema.
I još su nam rekli da se volimo poput dviju kazaljki istoga sata, pamćenjem i tuđim definicijama, pa sam upamtila tu ljubav, tu riječ kojom ju najjače ne diram, taj način na koji čini sve kako bi mi bila bliža, nipošto trajnija - toliko žanrovske opredijeljenosti nikome ne dopušta. Ipak, dovoljno blizu za buku: izmislila bih nam ostatak, nešto kao točno vrijeme i ništa između. Da joj dođem. Da se dogodi bilo što.