|
i prenošenje kratkometražnih banalnosti. Dok ne zna. I priznajem joj šutnjom, netaktilnim riječima, da hoda po uhodanosti bolje od mnogih, bolja, dovoljna svima da zauvijek ostane uzorito neponosna. Ili tek meni i da je nema.
I još su nam rekli da se volimo poput dviju kazaljki istoga sata, pamćenjem i tuđim definicijama, pa sam upamtila tu ljubav, tu riječ kojom ju najjače ne diram, taj način na koji čini sve kako bi mi bila bliža, nipošto trajnija - toliko žanrovske opredijeljenosti nikome ne dopušta. Ipak, dovoljno blizu za buku: izmislila bih nam ostatak, nešto kao točno vrijeme i ništa između. Da joj dođem. Da se dogodi bilo što.
|