sva se percepcija izokrenula i bilo je dovoljno to jedno Drvo,ta jedna Riječ
da bi sve ono što smo čak i zrcalno povjerovali
bilo izoštreno javnosti kao najmirisnija nehranjiva laž.
ta je skica virtualne projekcije bila njezinim najistinitijim uratkom,
čak sam se i zasmijala grohotom:
tako se Ona i ja volimo, čak i izvan te dezintegrirajuće
plutave realnosti, Ona
i ja.
Ona mene, i to ne time koliko mene oduzima svojoj sebi,
prije da se sve nekako odnosi na količinu sebe
koju nameće mom idolopoklonstvu,
svojoj sebi u meni.
a Nje zapravo uistinu nekako nema.
sasvim je istinski, ponavljam, ovdje,
kako god zakooridinarimo,
nema.