|
Čak i da nam daju to Sebe,
simetrično, celofanski bijelo,
da nam daju, dakle, fino iscrtano, bez prijelaza, vrlo oštrih milina rubova
to Sebe,
vrištala bih u Ja, i bismo,
ogoljenih zamora tijela, siromašnih misli,
Ja-predaje, Ja-izdaje i sjena svih tih melankoličnih ni žena ni bombi:
nema tu dojenja užitka, njihanja varijacija,
zraka!;
ne, tek ta tanka izdvojenost tihog kraha,
rime u masi kojom moraš, i opet, roniti,
njihova tanka trgovina trgovima, trajanjima,
to vrlo trošno, i traženjem,
Se.
Opet se ne bih ni da nam daju. I znaju oni to.
Znaju oni.
|