|
Biti sam.
A nisi li uvijek: dan se troši kradom, ljetom,
dno se gomila namirnicama bujnog i sve se opet
u luk diže, spušta, ista linija i odabir, istim,
i kradom, jezikom.
Moja nježnija ja priprema nam zimnice, trudna
i trenjem, oblačju nametnuta, kao da
sve ide od toga Se, i ispočetka.
Nisi sam, a ipak, krećeš se
vidno ubrzano,
porinuti pad, maženje dlanova na koje ćemo se eto
zimnicom dočekati, toplo dno,
puno.
I veselimo ti se, mazna ja možda i više,
iako je sve sada tek ljetno i onako,
čekajuće.
Jezikom, kažem, i kradom,
jer sanjaš me prepunu. Savitljivu,
rekla bi ta mazna ja
umiljato.
|