|
Nije htio odrasti, ili je to htio autobiografijski ponekad. Nije imao strpljenja za odmjerene reakcije, željezne prijevode svakodnevice na jezik koji bi razumjeli svi, prije svega susjedi, u dvije ulice, pet, susjedni grad, nebo, nešto. Bio je maleni ja već 26 godina i bilo ga je strah.
Sjedim u njegovom prostoru, moji prsti grade sumaglicu stvarnosti kroz listanje neukusnog troška riječi. Sve se ponavlja troškom, zaključit ću jednom, zaobići vrata, povrtnjak, gustoću koja nas priziva repetirajućim vriskom, svu tu glazbu nemara u njemu koji nije. A rado bih ga lakonogo, panonsko-mornarski, i da su ribe uistinu ptice, da lete šaptom u jutra, večeri, mjesečaste godine, proljeća, kroz vodu pjevajući sve to zračno u nama. I znati tek jedno, kaže: prevariti godišnja doba.
26 godina tjeskobnoga jogginga, paljevine na albumima arija koje će uvijek, jebiga, zapiti netko drugi, i čobanac, kirvaji na koje bi volio, i opet. Saznati tko je taj nekakav on. Je li još ondje, iza sedam grbavih gora, i je li ona uistinu tu samo do mraka, ili ova nova ona-ja. Znati. A to njezino mjesto oboljenja, tren u kojemu su se spojili, je li i to bilo nigdje? On, muškarac-dječak, Klaun bijele uglibljenosti, Klaun. Ni prozora ni crvenog balona.
|