|
Šalica kave u asimetričnom tanjuru, stol limeni, neudobnost betona i snjegovitost lica. Jutarnje mnoštvo grmjelo je betonima grada s njegovih rubnih strana osjećajući se vrlo centrirano, mainstreamovski. Pozdrav očima, na biciklu, grad, zamah u pedaliranje poskokom kave u želučanim meandrima. Bilo je lijepo. Iako, to je bila posve druga stvarnost, ili prva ako ćemo drugom smatrati onu koju ću otkriti toga utorka za 3 minute i 47 sekundi. Uglazbljena utorkom i negdje zatomljenom crvenom bojom mjesta kojim sam prolazila, žurila sam propadanju kojega još neću biti svjesna toga pedalirajućeg trenutka prve stvarnosti.
Druga stvarnost dogodit će se toga utorka netom nakon kritičnog otvaranja vrata percepcije u drugo. Kroz užareni asfalt na biciklu, ljudi, sjedenje u nepravilnim krugovima oblikovanim pričama o festivalskom pivu. Stvarnosno i nezadovoljno. Demonstracija pička-ti-materina hoda po gradskim spotlight-rupama, ljudi, piju ili pjevaju, nikad istovremeno, tresu nogama u ritmu mjehurića tekućine pred sobom. Voljeti sebe mrzeći svoje stolice, ponavljali su. Čudna stvarnost.
Betonska zdanja, ili obrnuto, dirala su krošnje. Više ne znam u kojem sam položaju promatrala izradu slike društva u kojemu sam se našla trenutak prije vozeći bicikl, i cesta rastvorena preda mnom. Rascvjetavši svoja dva dijela u otvor pokazujući mi šuplje mogućnosti, upila me cijelu: bicikl, uobičajene jutarnje radnje, misli, sve u crno.
Neko je vrijeme to crnilo zahvaćalo titraje tijela, a zatim je narančasta zaposjela oblake mene, spust u međuljuđe, biciklom žuto-narančastim zaogrnuta, žamor. Sjedim na terasi okružena ulaženjem riječi u sve pore prvostvarnosne mene, bicikl, dakle, pored, zatvaranje kruga ljudi ticalima diranja. Ispituje me očima, taj netko, pleše tango mislima. Je li on ja?
|