|
Trideset riječi koje ću uzviknuti u toj igri likovima. Dvadeset manje ili pokoja niže i stajat ćeš pored mene, lik broj 33 zaogrnut u mimiku usplahirene kretnje. Zaboravi ostalo, skok je samo jedan od načina na koji izbjegavaš crte na pločniku, te manje ili veće jarke što se ucrtavaju u podnožje napretka. Ti i ja, korakom koji osvježava trenutak pred pad ili jedan jedini do leta: tko će sada to opisati u tridesetak riječi? Volim i ne volim. Ne volim to što volim i volim kad ne volim i volim ne voljeti dok volim. Ili ne volim. Koliko sam ih do sada, likova od riječi, preskočila bjelinama? Koračaš? Požuri jer nam se nikamo ne žuri. Ostani na toj drugoj strani ulice, skači, plači, briši suze, smij se, jedi ili nemoj, ali ne brisati te tako sirove, mutne riječi što postaju Materijal... to je možda svjetlo u tunelu između dva ruba. Ili rub sam.
|