Zadihana

I tristo takvih malih smrti. Gledam te oko sebe, u zraku, u mraku nadređenog zvuka, tebe tihog, trudnog, stvorenog s tisuću malih tajni.
Pravednost? Pa počinje olujno stanje te ruke u ruci, nema tu pravde. Kao da se netko nepoznat nasmijao u tvoje prste.

Ti neki kilometri. Nevidljivi vlak što u prozoru uglačava paralelnost, i mi i nizanje. I skrećemo se; tvoje lice izoštrava se tim odsanjanim zvukom, lebdećim kamenjem, svetošću trava. Poljem u kiši.
Skrećemo se, crno.