Zadihana

Uvijek su to prostrane ideje: ležimo na snijegu, brojimo udisaje, posustajemo usred rečenice koja umara. Taj zarez na tvome licu sada je mjesto naših stapanja, određuje nam kretnje.
Jesmo li stvarni?
Ovo je dobra voda, i kao da smo silom uronjeni, sporazumom mirisa i boja u koje se lako uvući, postati šaljiva točka, površina, izgubiti.
A s tobom je lako. Snijeg diše mjehuriće neba dok spavaš, dok traje krivica umjesto kočenja, plivanje kao zadovoljavajuća naknada.
Misliš da je to šala.
Zagrli me.

Neobičan trenutak jutra



glasi: ne zapisujem nas u događanja,
kretnje po silovitom disanju obznanile su to trajanje,
vani se mreška naše nebo, ti
spavaš. ti spavaš.
dakle: mjeriš me količinom uboda,
(reci to konkretno), zaključke
sadiš u bezbroj nevidljivih zagrljaja, i ta moja koža
(konkretno!) stvara snažnu razdaljinu
od tu
do tamo
do ovdje /jer/
zagrizli smo drvenu viziju vožnje (reci to
konkretno), nešto kao
ponavljanje lakonogog umiranja, ali korakom, od-do.
vidiš,
prespavat ćeš moje mijene (konkretno,
konkretno), a ja sam te ubacila u live.
vrlo, naime, radikalnim kočenjem
u uozbiljeno sada.

Bilo je potrebno razgovarati sa mnom
kao s djetetom kojemu poklanjaš igračku;
objasniti namjeru, nemir,
ono što neprekidno nesputano daješ:
tišinu kojom voliš svoje oduševljene prodore,
silinu tijela,
umor od olovnosti odnosa.
tu toplinu poznatog mjesta za igru.