Uvijek su to prostrane ideje: ležimo na snijegu, brojimo udisaje, posustajemo usred rečenice koja umara. Taj zarez na tvome licu sada je mjesto naših stapanja, određuje nam kretnje.
Jesmo li stvarni?
Ovo je dobra voda, i kao da smo silom uronjeni, sporazumom mirisa i boja u koje se lako uvući, postati šaljiva točka, površina, izgubiti.
A s tobom je lako. Snijeg diše mjehuriće neba dok spavaš, dok traje krivica umjesto kočenja, plivanje kao zadovoljavajuća naknada.
Misliš da je to šala.
Zagrli me.
Post je objavljen 13.12.2010. u 22:01 sati.