|
Nije melankolija: tiho me, korakom, otključavaš do pucanja, nekome posvećuješ sve te modrice i kruh, rastopljeno mlijeko u svom hodu, pogled u isto i pitko, a drugačije. Uništavaš san o zarivanju kandži u sirovi pijesak, uglazbljivanju oaze u mol, a ponovno ne odabireš ništa, niti maglu niti kadrove. Govoriš da smo se upoznavali gradom što svijetli plavo, dugoiščekivanim jazzom pod mirnim kilometrima ruba. Svi ti dugi koraci, nepreklapanja, sve što upravo izmiče i ponovno te stvara, uobličuje pjesnikinju u smiraj očiju, davateljicu tih šutljivih novosti. Uvijek tog staklenoplavog, ponoćnog pijeska.
|