|
Spremiti nas u prešućeno uprizorenje; prije toga prenamijeniti te u riječ, iznova raspisati sušno stanje, utvrditi jasne točke uzglavlja, uvijek i opet. Potom nas mekšati izbjegnutim iskliznućima, osjetiti jasno kako između zvukova i opipljivosti rečenice, u toj uglatosti mraka i mirisu predaje, ostaje ožiljak nesmiljenog prolaska vremena. Zaborav, titranje na mjestu, uvijek to spremiti nas u ponovne bjeline šutnje.
Ali ovoga puta ne; ovoga puta upravo takvi mi, takva dihotomija straha i predaje, takva Žena što nastaje eksplozijom svake tvoje udvojene kretnje, baš takva Ja uplivava nam u sjećanje.
I više ne možemo van, u pismo, ne možemo tražiti to čekanje, to iznova neopaženo, nametnuto izbjeljivanje.
|