|
Rub je mjesto na kojemu ću prodisati, glasno ili tiho, svejedno. Drava je to mjesto, ili ulica; piješ joj sokove i buku, odgađaš simulaciju trona i taj suhi dah blizak disanju. Dakle, tu, na rubu, pored nekolicine prolaznika, slijevaš se u riječ, u uleknuće gdje odustaješ od odgovora. Zašto uopće netko tako višeglasan, pitaš me
zatim tonemo, glas je dalek i mušičav, kao da nešto započinje, zapinje. Podne je nužno, neodgođeno, odgovaram
tražim te dolje. Drava se mreška, posve nestaje među ribe i udice, nekoliko ljudi započinju kulisu, prerastaju svoje užine iz plastičnih posuda. Njihove se klupe sjećaju drugih boja kože, daleko od razloga toga ruba, glasnih ili tihih, tih mjesta na kojima redovito odlažemo kožu. Ovdje se susreću arije, kažem
nekako iz žablje perspektive, i ne gledam te.
|