|
postala sam
slika jednog razrušenog sna,
obris nečijeg sjećanja,
dio nekog dna..
postala sam
blijedo lice s pogledom bez sjaja,
usnama bez izražaja....
postala sam
jesenja kiša,
izgubljena u toplini ljeta,
posljednja kap,
proljetna sjeta...
postala sam
sjena koja prati dugu,
putuje s vjetrom,
a u sebi nosi tugu.....
postala sam
kip živog srca,
nijema,
mrtva,
al ipak živa..
uz otkucaje srca......
otišla je duša i odnjela sva pisma,
sve slike,
sve riječi
ništa sačuvala nisam,
ni njega koji mi je nekad bio sve,
ni onu ljubav koja sad ubila me je...

evo, ak nekaj ne napišem,
majda bu mi prigovarala da sam opet napisala ozbiljan post..
neznam, nemojte misliti da me pere depra ili nekaj slično,
ja sam čak super raspoložena..
ali neznam, malo me pogodilo nekaj kaj sam danas saznala,
makar nije bilo iznenađujuće s obzirom na sve kaj se prije događalo,
al evo...žal mi je te cure koja je ostala
bez jedne od najvažnijih osoba za nju..
(nebum puno pričala o tome jer nije na meni)
neznam..stvarno se zamislim svaki put dok se nekaj takvog dogodi..
jednom drugom prilikom pisala bum o tome,
sad nekak baš i nije red.
neznam kaj da drugo velim.
i evo, sam da vam napomenem,
mare vam ima novoga bloga,
imate linka sa strane..
obratite pozornost na adresu...
ajt pozdravljam vas,
uživajte mi...
|