zabranjeno pusenje

Dobili smo dječaka,djevojčicu, riječi su koje se često čuju na mjestima gdje majke na svijet donose svoje bebe. No, iako su te riječi česte svako ono dijete koje se rodilo jedinstveno je, posebno i napokon ono svojim postojanjem uljepšava naš svijet. Svake godine slavimo rođendane na kako i sama riječ kaže datume našeg rođenja. Datume koji su duboko urezani u nase srca i mnogo nam znače. Ovo pišem potaknuta srećom koju sam osjetila kad su meni bliski ljudi čestitali rođendan. Neki dan kad sam došla u školu u prvi mah sam bila razočarana jel mi nitko nije pružio ruku i rekao: "Sretan rođendan" iako sam im bila to napomenula jel je potrefilo da isti dan pišemo kontrolni iz fizike. No, sat prije kontrolnig su došli i čestitali mi te rekli da su me željeli iznenadit. Bila sam istinski sretna, a pogotovao onda kad sam pročitala poruke meni jaako dragih ljudi koji su trenutno daleko od mene. Na kraju, što sam željela reć svim ovim. Ljudi su mala bića, koja u životu svašta proživljavaju, no zanimljivo je kako neke male stvari mogu čovjeka učinit sretnim, kao na primjer kad ti netko priđe i reče: "Sretan rođendan".

Često razmišljam o školi,o prijateljima,uopće o smislu života. Koliko god razmišljala misli mi se uvijek iznova vraćaju na prijatelje, ljude koji su s nama u raznim životnim situacijama, u tuzi i boli, radosti i veselju, koji su nam potpora i rame za plakanje. Još od ranog djetinjstva počela sam upoznavati ljude koji su mi isprva bili samo stranci, a nakon nekog vremena su postali ljudi bez kojih ne mogu zamisliti svoj život. U mom susjedstvu uvijek je bilo puno djece, svi moji vršnjaci. Ja zajedno s moje tri najbolje prijatelice činila sam klapu koja je uvijek bila složna; tu i tamo bi pala pokoja svađa i to je to, obične djetinjaste svađe koji bi prošle nakon dva dana. Nas četiri smo još kao curice razmišljale o tome što želimo biti, za koga ćemo se udati; napokon, odlučile smo koja će kojoj biti vjenčana kuma. No, sada se situacija pomalo i promijenila. Jedna je otišla lani u Dubrovnik u srednju školu, druga ove godine u Zagreb, a s trećom sam u ozbiljnoj svađi. Osjećam se usamljeno. Sada se pitam gdje su nestali naši snovi koje smo kao djevojčice sanjale, kako je to sve odjednom nestalo, izgubilo se. Naravno,kada se klapa ponovno okupi skladne smo kao i prije i cijeli svijet je naš, ali nažalost to se rijetko događa.Voljela bih vratiti vrijeme, vrijeme koji mi malo pomalo oduzima prijatelje...
Evo pjesme za sve naše prijatelje i ostale ljudi koji nam nedostaju.

Jednu mladost imam

Gdje je sada društvo naše
Još se tebe sjetim često
Tamo ispod starog mosta
Tu je bilo naše mjesto
Ja ću sada na glas reći
Ono što odavno znamo
Baš je šteta što smo uvjek
Prijatelji bili samo

Jednu mladost imam samo srce jedno
A mi nismo zajedno
Generacija se rastaje i dijeli
Tebe su mi uzeli

Bez tebe mi nema dana
Tuga me za tebe veže
Nije na mom srcu rana
To je nešto puno teže
Ljubav ubija me nježno
Ubija me polagano
Postalo je neizbježno
Da se i ne pozdravljamo

Jednu mladost imam samo srce jedno
A mi nismo zajedno
Generacija se rastaje i dijeli
Tebe su mi uzeli

Kao što
znate ovih dana se vodi kampanja o rukometu.
Dva najžešća protivnika - RASTA i VEKIĆ.
I dok Rasta svoju kampanju uspješno vodi, Vekić nas uvijek
nanovo iznenadi odgovorom na provokacije.
Na kraju krajeva se pitam: TKO JE U PRAVU?
Mislim da je ipak RASTA,ne, ne mislim, sigurna sam.
ŽIVIO RUKOMET!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Evo napokon prvog
posta kojeg ste toliko
duuuuuuuuuudo čekali,napokon je stigao-jeeeeeeeee,može posveta?
Aj može.
Posvećujem ga Marijani Zlodre iz 1.c!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Mare kraljice!!!!!!!!!!