Često razmišljam o školi,o prijateljima,uopće o smislu života. Koliko god razmišljala misli mi se uvijek iznova vraćaju na prijatelje, ljude koji su s nama u raznim životnim situacijama, u tuzi i boli, radosti i veselju, koji su nam potpora i rame za plakanje. Još od ranog djetinjstva počela sam upoznavati ljude koji su mi isprva bili samo stranci, a nakon nekog vremena su postali ljudi bez kojih ne mogu zamisliti svoj život. U mom susjedstvu uvijek je bilo puno djece, svi moji vršnjaci. Ja zajedno s moje tri najbolje prijatelice činila sam klapu koja je uvijek bila složna; tu i tamo bi pala pokoja svađa i to je to, obične djetinjaste svađe koji bi prošle nakon dva dana. Nas četiri smo još kao curice razmišljale o tome što želimo biti, za koga ćemo se udati; napokon, odlučile smo koja će kojoj biti vjenčana kuma. No, sada se situacija pomalo i promijenila. Jedna je otišla lani u Dubrovnik u srednju školu, druga ove godine u Zagreb, a s trećom sam u ozbiljnoj svađi. Osjećam se usamljeno. Sada se pitam gdje su nestali naši snovi koje smo kao djevojčice sanjale, kako je to sve odjednom nestalo, izgubilo se. Naravno,kada se klapa ponovno okupi skladne smo kao i prije i cijeli svijet je naš, ali nažalost to se rijetko događa.Voljela bih vratiti vrijeme, vrijeme koji mi malo pomalo oduzima prijatelje...
Evo pjesme za sve naše prijatelje i ostale ljudi koji nam nedostaju.
Jednu mladost imam
Gdje je sada društvo naše
Još se tebe sjetim često
Tamo ispod starog mosta
Tu je bilo naše mjesto
Ja ću sada na glas reći
Ono što odavno znamo
Baš je šteta što smo uvjek
Prijatelji bili samo
Jednu mladost imam samo srce jedno
A mi nismo zajedno
Generacija se rastaje i dijeli
Tebe su mi uzeli
Bez tebe mi nema dana
Tuga me za tebe veže
Nije na mom srcu rana
To je nešto puno teže
Ljubav ubija me nježno
Ubija me polagano
Postalo je neizbježno
Da se i ne pozdravljamo
Jednu mladost imam samo srce jedno
A mi nismo zajedno
Generacija se rastaje i dijeli
Tebe su mi uzeli
Post je objavljen 17.05.2006. u 22:34 sati.