subota, 23.12.2006.
Evo ima godina...
6:35 je. Zimsko jutro. Sjedim s tetom u autu. Čekamo prijatelja. Ona ide na posao, a nas dvoje smo se povezli s njom u školu, kao i svaki dan. Ali njega nema. Kod njegove bake vidimo svjetlo. Idemo do nje da ju pitamo što se događa. Teta izlazi iz auta. Razgovaraju. Vidim po izrazima lica da se nešto dogodilo. Teta sjeda u auto. Bojim se pitati što se dogodilo. «Mali Božo je poginuo.», govori ona bez da sam ja išta pitala. Nijemo sjedim i dalje. Kao da nije ništa rekla. Vrtim film u glavi. Danas je petak. Vidjela sam ga u nedjelju. Bio je dobro. Ne može sada biti mrtav. Pa ne može, jednostavno on ne može biti mrtav. I dalje mi se te riječi motaju po glavi. Ne, on nije mrtav. To je neka zabuna. Suze teku niz moje lice. Još jedan Božić započinje tragedijom. Dolazim u školu. Vidim prijateljicu. Plače. Sada sve više postajem svjesna da je on stvarno mrtav. Sjedim i vrtim film u glavi. Sjećam se mamine priče «To dijete je toj majci bio pravi Božji dar. Nikada se nije saznalo tko mu je otac, njezini roditelji nisu željeli čuti za to dijete, a vidi sada kako je izrastao u dobrog čovjeka, sada ga svi obožavaju. Kao da je dijete krivo što se rodio pod takvim uvjetima.»
Sjećam se da sam prije par dana bila s njegovom bakom. Pričala je kako je završio fakultet i sada se vratio iz Amerike. Dobio je posao i to posao na kojem su mu svi mogli zavidjeti.
Sjećam se kada sam taj dan došla doma da su baka i mama plakale.
Na sam Božić trebao je slaviti 23. rođendan.
Došao je kao Božji dar. Bio je Božji dar njegovoj majci. I na kraju ga je Bog uzeo sebi, kao dar.
- 19:29 -
