subota, 04.11.2006.
Sama
“Svatko ima bar jednu osobu koja vjeruje u njega, bilo da se radi o prijateljici, bratu, roditeljima, starom profesoru ili zaposleniku. Njihovo mišljenje i potpora može nas umotati nekim ugodnim osjećajem sigurnosti i biti čvrsta ruka za koju se možemo uhvatiti dok ne povratimo vjeru u sebe.»
Za početak citirala sam razmišljanje jedne osobe i ispričavam se ako će se ljutiti zbog toga.
Pokušavam se sjetiti imam li takvu osobu. Nekako mi nitko ne pada na pamet. Nekako sam valjda sve osobe uspjela razočarati.
Danas sam opet napravila glupost. Ali sam šutjela jer nisam htjela razočarati roditelje. Trpjela sam. Podnosila sve. A htjela sam vrištati. Nisam uspjela sakriti to pred njima. Zaplakala sam i rekla im da ja to ne mogu i da mi je žao što im opet stvaram probleme, jer ih ionako stalno gnjavim zbog nečega. Iznenadila me njihova reakcija. Primili su to sasvim mirno i rekli da me neće tjerati na ništa i da nije bitan novac, ni ništa drugo. Bitno je da meni bude dobro. Hvala im zbog toga.
Ali ovaj događaj me samo još jednom uvjerio da nikome ne mogu vjerovati. Svaki put iznova shvatim koliko ljudi lažu. Znam, i sama sam izgovorila puno laži. Ne sudim nikome. Ali mi je dosta toga.
Eh, da…Što će sada biti sa mnom?! Gdje sam sada?! Kako dalje?!
Sada dok ovo pišem u meni je neki strah, neka slutnja da će se nešto dogoditi i ne prolazi. Bojim se. A sama sam sa svim tim.
- 22:55 -
