|
Ljudi leže svud, iskljucane glave im krvare u podove. Nebom vrište ptice, pljuju krv iz polomljenih kljunova na zemlju. Yuriko sjedi sama na drvenoj stolici, na bijeloj crti, nasred ulice. Na glavi joj kruna od perja. Sljepa je, gluha i nijema. Možda je bila srijeda. I godina 2005. Možda je bilo ljeto. Možda je bio život. Možda je bio san. Jutrom je zapisala: U meni visoki zidovi i obješene slike što šute i vrebaju vrata |