|
Leži zavezana na željeznom krevetu.
U središtu sobe. Nema prozora. Bijeli zidovi. Visoki strop. Jedna sijalica koja bliješti. Na teška vrata ulazi žena lakog koraka. U rukama nosi pladanj sa nekoliko bijelih, plastičnih čaša. -Hajde, podigni se, moraš popiti lijekove! Ženine oči su plave. Vodeno plave. Iza tih očiju kao da nitko ne živi. Yuriko pokušava pobjeći. Trza se. Bespomoćna. -Smiri se, znaš da ne možeš nikud!! Ili hoćeš da ti pozovem doktora?! Otvaraj ta usta!! Yuriko stišće zube i usne. -Otvaraj ta usta, zadnji put ti govorim!!! -Tko ste vi??? Gdje sam ja??? Molim vas!! Dok Yuriko postavlja pitanja žena joj trpa, svojim dugim prstima, nekoliko tableta u grlo. -Progutaj to, nesretnice, bit će ti bolje! Prinosi joj čašu vode. -Sad još malo vode i gotovo! Yuriko grca. -Pustite me, molim vas!!Što mi to dajete??? Što se događa??? -Samo ti, dušo, to progutaj, sve će ti onda biti jasno! Žena odlazi svojim laganim korakom. Zatvara teška vrata. Okreće ključ u bravi. Yuriko se ogleda oko sebe. Nema ništa osim te sijalice u koju je nemoguće gledati. Osjeća kako joj trnu udovi. Sva pitanja bježe u rupu. Kao miševi. Samo njeno srce kuca. Čas tik...čas tak. Polako. Da ne smeta nikom. Zatvara oči. Čini joj se da u daljini vidi Dia kako joj maše svojom toplom rukom. |