|
Leži u polju bijelih zečeva. Prilazi joj dječak. Nazvat ćemo ga D.
-Yuriko, molim te poslušaj me. Sve što sam rekao je istina, zajedno ćemo prije pronaći ostale oblutke i pobjeći iz ove glave. Zašto me ne saslušaš? -Opet ti!! Nemoj me plašiti. Odlazi! D se nadviruje nad njeno lice. -Želio bih da budemo prijatelji. Mogo bih donijeti svoju stolicu kod tebe. Mogao bih te čuvati. -Ne znam, ja ne smijem nikom vjerovati. Molim te spusti se dolje, zaklanjaš mi nebo. D se spusti pored nje. Legne i on u polje bijelih zečeva, zajedno gledaju nebo. - Misliš li da ovo nebo zbilja postoji?-upita D -Ne znam. - A zečevi? - Ne znam ali ih osjećam. Topli su. -reče Yuriko - Mogu li te držati za ruku? -Ne. -Mogu li te sutra držati za ruku? -Ne znam. Pitaj me to sutra. Ostali su tako još dugo ležati ...gledajući u nesigurno nebo. |