Dugo nisam pisala, nisam imala potrebu, nisam imala inspiracije, nisam htjela! Sada polako opet ostajem sama, nemam se kome obratiti! Relativno sam odraslija, znate upisala sam faks, ali to je samo jedna od besmislenih činjenica koje ti ništa ne pomažu u životu, osim ako nemaš puni iznos na iksici. Mama mi se razboljela, i završila u bolnici, moj otac, sestra i dvoje braće spali su meni na leđa, a ja želim biti slobodna ko ptica. Ko dodatak, gratis poklon punom paketu, dobila sam i baku koja prigovara i mom načinu života, mojoj i sestrinoj sobi, mojoj kuhinji, mojem svemu , a ponajviše mojem izgledu, i još je u tom komentiranju toliko zlobna, da one zle osvetoljubive kučke iz vama tako omiljenih sapunica njoj nisu ni do koljena. Novost u mom životu, koja nije ustvari novost, jer postoji zadnjih godinu i 2 mjeseca, je dečko, koji je divan i krasan, ali kao i sve u mom životu živi koji 2 i pol sata od Zagreba. Viđam ga jedanput u 1-2 mjeseca. Njemu je to dovoljno, no ja želim više, želim da ga imam kraj sebe kada sam sretna, kada sam tužna, kada sam razočarana, ili djetinjasta, želim ga TU, ali on to ne može. Mladi smo, iako se od nas traže stvari koje odgovaraju više odraslima, nego mladima naših godina. Nakon dugog niza godina uvjeravanja same sebe da meni ne smeta debljina, jer debela sam, došla sam do zaključka da to nije tako. Nisam iskusila mnoštvo stvari zbog toga, nisam mogla imati lijepo djetinjstvo, nisam se mogla ko majmun verati po drveću, nisam mogla ulaziti u klub preko zida, nisam ništa mogla. Da se razumije , nisam ja jedna od onih koje se prežderavaju i u tome utapaju tugu, niti sam od onih koje se srame toga. Ja sam ponosna grazia, koja je žena u pravom smislu riječi, ali ne mogu više plesati kako sam prije plesala, moji pokreti su sporiji, moja kondicija je upitna, moje disanje uništava svu ljepotu izraza, gubim ljepotu u životu radi toga. Trenutno se pitam imam li pravo, nakon toliko vremena ne pisanja uletiti i pričati o svojim problemima. Mislim ja uvijek slušam tuđe. Slatke male tajne, zamotane u nekakav gorki okus djetinjstva ispunjenog osjećajem nevoljenosti i neprihvaćenosti. Dođe mi da kadkada tim ljudima, koji mi plaču na ramenu i jadaju mi se, da im kažem nemate pojma kako je to biti drukčiji, nikada niste osjetili, niti ćete osjetiti. Sramite se svoje slabosti, svoje nezrelosti, svojeg ružnog sebičnog ponašanja. No ne, zaustavim se na vrijeme, ko dobro izdresirani cucak, ušutim i glumim svoje dok jednog dana ne puknem.Sada želim biti slobodna ko ptica, letjeti prostranstvima neba, uživati u lahoru proljeća i plesati bez straha da ću se spotaknuti. Želim biti nomad, ciganka koja bježi. Želim biti dijete izgubljeno u svojoj maštovitoj igri. Želim biti dovoljno jaka da mogu reći što stvarno mislim bez straha da će me ismijati. Želim prestati biti okovana najdebljim lancima. Želim otići iz Hrvatske. Želim biti SLOBODNA.



P.S- mjenjam ime



Vaša Antares Vega :)