Da stvarno dugo nisam pisala lol... ma dobro sam ja nije ništa strašno bilo samo mali kratki i teški trenutci... kao što sam već rekla nisam u stanju biti depresivka... kao što iz naslova vidite bijah jučer točno jučer na T.B.F.-u... Čovječe bilo je zakon nešto nevjerojatno... nisam mogla vjerovati da tako neki bend može biti na razini "običnog puka"... koji kontak su ostvarivali, nešto nevjerojatno... ja inače ono sluašm ih površno, čist zato što imaju predobre tekstove, ali nisam bila fan nad fanovim do sada... stvarno nešto predivno... gotovo pa sam bila euforična... još uz to bila sam okružena divnim ljudima, za koje sam za čudo Božje shvatila da marim za te ljude i da ih naprosto obožavam, miks svih mogućih masa, zabavljači, perverznjaci, brižni, dragi, brbljavci, ma stavrno mix svega...došla sam doma sa teškom glavooljom i to ne od vina nego od neispavanosti... i s super sjećanjima na protkelu večer... ljubim vas sve... T.B.F. rulz... Zauviejk zaljubljena u tamu


Ane, ich, Kike i Mare


Njegova prva i zadnja ljubav das piva i Dado


Moja malenkost i Ana


Kikina ekstaza i očaranost Mladenom... zna se tko je Šušnjara;)


Zakon su!!!!!!!!!!!!!!

p.s.-neda mi se više objavljivati, više će biti na facebook-u

Nešto se prelomilo u meni... ne mogu više pisati jer bi bilo previše bolno... neki ljudi znaju zašto... vratit ću se čim se malo smirim trenutačno nisam u stanju... čak sam se ošišala zbog tih nekih stvari... više ih je nebrinite... mislila sam da bi bilo lijepo da vam se javim prije nego odem na privremeni dopust;)... ošišala sam se zbog tih nekih problema.... čist simbolički, u ime prošlosti... pozdravljam vas do nekog drugog puta... javim vam kada se vratim... pozdrav od Zauvijek zaljubljen u tamu

Dakle proslava moga brzdeja… pa recimo to ovako bila je začuđujuća, s puno smijeha, puno suza, puno svega… Jednostavno… a ne znam bila sam u mixu sreće i tuge… a tako valjda i cijelo ostalo društvo se preslikalo nalik na moje osjećaje… tako da sam imala rođendan prikazan ovako… ja sam se našla ranije sa Marijom i pošle smo u Krešu… kasnije je došao Alen koji je bio uvrijeđen zato kaj mu nisam poslala poziv na mobitel (koji broj nemam) za rođendan… dobro kada smo to razjasnili da je ipak pozvan, pošli smo se naći se ekipom koja je kasnila… napokon počeli stizati… najbolje od svega s kombinirala sam ljude koje ja zasebno obožavam, ali se oni u najvećem slučaju baš između i ne podnose… ugl. počeli su se skupljati, ja se rascvjetala, jer sam mislila da zbog teške kiše neće nitko doći… Gdje ćemo, kako ćemo, i ja pošla sa Anom i Kim kupiti za piti… uzela ja ono od mnogobrojnog izbora dva Vranca, dva Vinera, Sprite, Colu i dva Pelina… ma ono za polizati prste… dobih od Dade knjigu Nostradamusova proročanstva… zatim smo pošli pošto je lijevala kiša do garaža… tamo smo bili, zafrkavali se, dok nam nije došao tip i rekao da će zvati policiju… onda smo lijepo prešli i pol njih je pošlo negdje, a mi ostali na fish…tamo su se cure zafrkavale, nekaj dok nije došla policija, a mislim i onda smo se zafrkavali;) iako je to bilo smiješno jer su one visjele u onim «gusarskim mrežama» za klince… pa je bilo kao prvo jel to namijenjeno vama, a drugo morate otići ako imate alkohola… a mi ko mila djeca ma ne mi da imamo alkohol ono malo što smo imali popili smo… onda su meni pregledali torbu, i onda kao šećer na kraju Dado im zaželio ugodnu večer… a slika ima na bacanje;) nećemo baš o svim njima…jer učili smo parne brojeve…;) i onda smo pošli do Krivog puta… i na kraju pošto smo se smrzli završili smo na kavi iz automata na željezničkom lol… i najbolje od svega krenuli smo s nekih 20 ljudi a završili na nas 5;)… I samo podsjećam određenu osobu koja će valjda shvatiti kada pročita… obećao si da ćeš napisati ako te nazovem u 10 ujutro… ja sam te zvala i moraš napisati… pa izvoli…. Pozdrav od Zauvijek zaljubljene u tamu…


Ja, Marija i Ana


Haba i Ana


Kaca, Vrana, Ana i Tina







Kacin paradoks;)

Miris svježe pokošene trave, toplina sunca na golom vratu, poigravanje vjetra mojom kosom, osmijeh na licu… Bosi prsti osjete mekoću trave, hodam bez prestanka u daljine, miris šume poslije kiše, kapljica rose na travi… lagano škakljanje sijena dok ležiš, šum potoka u blizini, govor nebeskih ptica i kukaca u blizini… pokoji šum iz obližnjeg grma, nestvarna realnost nepostojanja, dugi prsti smrti oduzimaju mi ljepotu toga… svijet se ruši, crno zauzima prostor, ne postoji više ni miris ni škakljanje ni zvuk, postoji samo jedno veliko ništa i ja… crnina na meni, crnina u meni, crnina oko mene… Smrt mi je nabolje prijateljica, a gliste neprijatelji dok ležim u lijesu i ne osjećam toplinu svijeta…

Voljela sam život više od svega, smijala se s njime nesreći u facu, iskreno rekla svakome što ga ide, da bih od toga dobila smrtnu kaznu, urezanu zlatnim slovima u crnu pločicu… ništa više ne vrijedi, ništa više nije isto, sve me mijenja… a to sve nije pozitivno… tuga, bol, nepostojanje ljubavi, crne misli, zauzimaju mi prostor za razmišljanje… nije lako, nije dobro, i nikada neće biti…


Ispričavam se na crnini posta, nisam mogla a ne izbaciti to iz sebe… jednostavno opet me ćopilo ono od prije i nemam više nikoga za porazgovarat, svatko ima svoje probleme i svakom je moje rame potrebno za plakanje, rođena sam da pomognem drugima, a sama sebi ne mogu… hm neki ljudi su mi rekli što misle o meni, rekli su da izgledam sretnije nego ikada prije, ne nisam sretnija, ista sam ali s primjesom negativnog, hoću samo razgovor s nekim tko će me razumjeti, samo jedan osmijeh za snagu, samo jedno tapšanje po ramenu, ili pak jednu toplu riječ, da osjetim da nisam sama, da ima još nekoga pokraj mene… jednostavno prije me mučilo što nemam neke stvari koje moje vršnjakinje imaju na bacanje, sada me boli briga za to, ali svejedno mi fali tog nečega, slušam stalno te priče, slušam sve te koje su sretne, slušam sve te njihove priče i male laži da ispadne da imaju zanimljiv život, ma nije važno… najviše od svega me boli što odrastam, a ne želim odrasti, što me svi sile da odrastem, što nitko ne razumije kada se iz čista mira grlenim smijehom nasmijem nekoj svojoj unutarnjoj ideji, pogotovo u tramvaju… nitko ne razumije kada iz čistog mira počnem skakutati po ulici, nitko ne razumije kada se svakome smiješim na ulici, nitko ne razumije zašto se bojim u crveno, nitko ne razumije moje misli… i to me deprimira… moj osmijeh više ne pravi od mene sretno dijete, nego frika na ulici... Zauvijek zaljubljena u tamu


Jedna slikica iz Maribora u kojoj je pol ekipe... Ana, Marija, Kate, Mima, Lea, Anja, David, i moja crvena debelost;) da Tina vidi nešto...