Zona sumraka by Young
25.11.2005., petak
Vještičja noć ( 2. dio)
Petra je još čvršće stegla Ivanovu podlakticu dok su se približavali ruševinama. Cijelim putem netko bi iz njihovog društva prepričao neko svoje iskustvo koje je graničilo sa nadnaravnim ili čudnim. Bilo je tu priča o viđenju ili barem naznaci viđenja mrtvih, snovima što su se obistinili, Deja vu …jedino Frenki nije imao priču. On je imao znanstveno objašnjenje za sve. Mračna šuma oko njih pojačavala je tu njenu nelagodu. Ivan je to primijetio~ Što je suzo? Trema. ~ Nije bila trema, jer ona nije imala straha pred ijednom poznatom opasnošću ili preprekom koju treba savladati. Nije se bojala opasnih uspona, skoka padobranom i ostalih stvari pred kojima bi većina žena zavrištalo. Bojala se jedino mraka. Kao djevojčica, do dugo u noć znala je zuriti u običnu hrpu odjeće, dok bi njena mašta nekontrolirano stvarala čudovišta i utvare koja bi oživljavala i pružala ruke prema njoj. Znala se satima skrivati ispod pokrivača pred sjenama grana drveta koje je raslo do njene kuće. I danas, nakon toliko godina, taj strah još uvijek nije zamro. Podsvjesno se nadala da će susret sa ekstremnim sportovima pobijediti taj stari nerealni i iracionalni strah. Možda je i uspjela u tome. Do večeras. Do pogleda na onu staricu, onaj čudan prostor i onu igru sjena na zidovima. Ivan je obgrlio njeno rame. ~ Još malo i stigli smo. ~ * Udaljeni glasovi i snopovi svjetla što su se probijali između drveća prekinuli su Denisa u njegovoj omiljenoj igri pucačine. Izašao je iz igrice i zaklopio zaslon laptopa jer ni u kom slučaju nije želio odati svoj položaj. Krajevi usana razvukli su se u široki osmijeh. Osjećao se odlično. Nekako zavjerenički. Volio je zamke i klopke. Svojevremeno je pročitao na hrpe stripova na temu Divljeg zapada i Indijanaca. Uvijek se divio Indijancima i njihovoj domišljatosti. Noćas se i on osjećao kao jedan od njih. Skriven, neprimjetan i pun iznenađenja…spreman da iskoči u pravom trenutku. Raditi spačke drugima, bio je njegov porok i tamna strana. Još jednom je prevrtio film o pripremama i dogovoru sa Dugim. Sve je uradio kako treba, sve je postavljeno i sve je spremno. * Oprezno koračajući po glatkim stijenama i kamenju, Dugi je uveo malu skupinu u amfiteatralni prostor. ~ Evo nas , tu smo. Slobodno se raskomotite i osjećajte se kao kod svoje kuće. ~ Iz ruksaka je izvadio petrolejku, upalio fitilj i postavio je na sredinu. ~ Zabranjeno je ložiti otvorenu vatru, iako bi logorska vatra bila primjerenija, a možda bi nas i bolje podsjećala na lomaču, no eto …poslužiti će i petrolejka. Sjednite na svoje ruksake ili na neki kamen. Pero! Nemoj iščupati onaj tamo jer taj drži cijeli zid ! ~ Nakon što su sjeli u krug, Dugi je iz ruksaka uzeo poveću skriptu. ~ Sviđa mi se ovo.~ priznao je Pero ~ Možemo i ovaj vid druženja proglasiti tradicionalnim.~ Ostali su to popratili klimanjem glave ili odobravanjem. Dugi je likovao. ~ Znao sam da će vam se svidjeti. Znači, imamo i tradiciju broj dva.~ Počešao je vrh svog nosa. ~ Prije nego što dozovemo vještice, moramo nešto više znati o njima. Pripremio sam jedan materijal za vas, ali ja mislim da će Frenki to odraditi bolje od mene. Zar ne profesore? ~ ~ Pripremio si me za povijest Okića, a moram priznati da sam previdio vještice, no, improvizirati ću nešto.~ Ustao je, iz džepa izvadio pripremljenu lulu i polako je upalio. Otpuhnuo je dim i prošetao lijevo desno kao i pred svojim studentima. ~ Vještice ~ započeo je značajno ~ kao jedna od najmračnijih pojava evropske povijesti, u isto je vrijeme vrlo složena. Ona se razvija od pučkih vjerovanja, koja vuku korijen ne samo od iz poganskih vremena evropskih naroda, nego i iz zakonodavstva antike, preko nastojanja Crkve da se u doba svitanja humanizma i prevladavanja razuma nad dogmom, okoristi tim iracionalnim porivima, za obnovu borbe protiv hereze i heretika, te da bi učvrstila vjeru u onostrani život, a time i svoju moć. 1487. god inkvizitori Institoris i Sprenger donose spis Malleus maleficarum, u prijevodu, malj za vještice. Spis je donio cijeli postupak od pronalaženja, provedbu postupka , torture , pa sve do kazne – lomače. ~ Dugi je digao dva prsta. ~ Profesore, mogu li ja sada nastaviti? Hvala. ~ Dugi je nagnuo svoju skriptu prema svjetlu petrolejke. ~ Nakon što je proglašen Malleus maleficarum, predodžbe o vješticama postaju cijeli pomno izgrađen sustav. Vještice se dijele u tri reda: one proizvode tuču pušući u vražji mijeh iz kojega nastaju oblaci, bajaju «tuča bila, tuča buš», neke pripovijedaju na mukama da se pri tome služe pepelom s lomače na kojoj su vještice bile sažgane, a i pepelom što se pari na «kvaterni petek»; one «baju» nad tim pepelom, «šentavaju», «liljkaju», a uz to biju u bubanj i mažu se «mastju» da polete. Ta mast se pravi od crnog svinjskog «lajna» i da treba tome djetećjeg mesa. Kad «vračiju» govore: « Bežete, bežete vi pogane žuči, suhe i sirove, kakove ste godi, pojte s toga sela.» Optuženice na mukama tvrde da se sastaju u kolo, dolijećući sa svih strana oko đavla, na Kleku, Medvednici, Okiću , nad Vrapčem i na «križoputju» pod vješalima. Profesore? ~ ~ Sjedi, pet! ~ rekao je Frenki i povukao još jedan dim spremajući se za nastavak ~ U 18. stoljeću…~ Njegovo izlaganje prekinuo je stravični krik koji se razlagao između zidova. Svi su poskočili. ~ Tamo gore!~ uzviknuo je netko. Na povišenom položaju stajala je prikaza obasjana crvenkastom svjetlošću. Sa šiljatom kapom na glavi raširila je crni plašt. Sablastan smijeh odjeknuo je prostorom. Skačući sa kamena na kamen približavala se skupini. Uz vrisak Petra se sakrila iza Ivana. Pero je dograbio kamen i uzdignuo ga. Nina se nabila leđima na zid. Prikaza je bila sve bliže, sve dok na kraju nije bila dovoljno blizu da je i prepoznaju. ~ Denis…~ jedva je izustio Pero spuštajući kamen. ~ Jesmo vas! ~ likovao je Denis ~ Usrali ste se! Kako vam se sviđa ova injekcija adrenalina?~ ~ Ljetna gripa, zar ne Dugi?~ izrekao je ispod glasa Pero. Nina je još uvijek stajala naslonjena na zid i sa rukom na prsima. ~ Ovo ćeš mi platiti. ~ ~ No dobro. Jedan nula za vas dvojicu.~ priznao je Ivan ~ uspjeli ste.~ Denis je protrčao sa ispruženih «pet» u krug od jednog do drugog u skupini i zauzeo svoje mjesto. ~ I profesore! ~ sa trijumfalnim prizvukom u glasu, nastavio je ~ stali smo kod 18. stoljeća!~ Na vapnenačkom zidu uslijedile su projekcije iz starih knjiga, prikazujući scene torture i spaljivanja vještica, skeniranih iz starih knjiga, sve popraćeno glavnom temom Carmine Burane, tihom ali upečatljivom. Frenki , još uvijek drhtave ruke, prošao je svojom bradom. ~ Denise, svaka čast. Da, u 18.stoljeću kad barok doseže vrhunac, progon vještica postaje najžešći. Nikad , ni u antici, kad je žena bila sasvim bespravna, položaj žene nije, zbog manije traženja vještica, tako tragičan kao pola stoljeća prije početka francuske revolucije i samo pedeset godina prije začetka demokracije. Sve to pokazuje i klasni karakter progona, koja je država preuzela od Crkve u 16. stoljeću i razvila do čudovišnih razmjera. Računa se da je platilo životom na taj način nekoliko stotina tisuća žena. Naravno da je jedan od dubokih korijena te manije bio i seksualne naravi. Ona je oslobađala goleme energije sputanog libida, ali i predstavljala novi oblik stare borbe među spolovima, kojim je ugroženi patrijarhat još jednom, možda posljednji put, ali zato najbrutalnije - trijumfirao. Ironično, Malleus maleficarum donesen od muškaraca, ukinut je od strane žene, carice Marije Terezije 1758. god. ostavivši za sobom jedan od najmračnijih doba ljudske povijesti.~ Uslijedila je tišina. ~ Nekoliko stotina tisuća žena …~ u nevjerici je ponovila Petra. Dugi je ustao i bacio na pod svoju skriptu. ~ Upravo tako, Petra. Nekoliko stotina tisuća duša. Bez pomazanja, ispovijedi…prokletih od Raja, a nedovoljno zlih da uđu u Pakao. Možda se jedan posto tih žena doista i bavio Crnom magijom i vještičarenjem ili barem pokušavao…Sve ostalo produkt je najdubljeg bezdana ljudskog uma, mjesta gdje susrećemo sami sebe, Pakla u nama samima. ~ Dugi je malo zastao. ~ Gdje bi te duše našle spokoj? Možda na nekom ovakvom mjestu. Usamljenom od ljudi, ali dovoljno visokom da gledaju i motre promjene u svijetu koji ih je osudio. Pojava vještica nije vezana samo uz Europu, i modernije civilizacije poput američke bilježe viđenja bića tri metra visine koje posjećuje mjesta gdje će se dogoditi tragedije. Zovu ga Anđeo smrti, Crni leptir i pandan je naših vještica. Njegovo viđenje neosporna je činjenica.~ Uz raširene oči slušatelja, Dugi je nastavio. ~ Istina, mi jesmo ekstremni. Penjemo se, ali i drugi to rade. Skačemo, ali i drugi skaču, spuštamo se, ali nismo jedini. Zato ćemo noćas biti najekstremniji. Uraditi ćemo nešto što još nitko nije. Odati ćemo počast tim stotinama tisuća duša. Pozvao bih vas da ustanete i minutom šutnje i tišine odamo pijaitet tim nedužnim žrtvama.~ Pomalo zbunjeno, društvo je ustalo. Sklopili su ruke i spustili pogled. * Dugi je brojio u sebi, usput razmišljajući. ~ Kako da završi ovo? Da kaže, slava im…ili možda , laka im zemlja …ili bolje , pepeo? ~ Ovo njegovo razmišljanje prekinulo je jedva čujno ali opet dovoljno glasno brujanje. I ostali su ga čuli, zamijetio je to po dizanju glava i pogledima. Cijeli prostor titrao je u nekom dubokom ali opet visokofrekventom tonu, previsokom da bi se označio kao potres. Čuo je prašinu kako klizi kamenjem i osjetio titraj ispod nogu. Projektor, rasvjeta, kao i muzika iz The Twilight Zone, postepeno su se ugasili. ~ Akumulator…~ izrekao je Denis kao da se izvinjava. ~ Taj zvuk…~ Na trenutak, tamna sjena je zasjenila nebo iznad njihovih glava. Petra je tiho ciknula i započela tresti glavom i rukama prolaziti kroz kosu. ~ Što je to !? ~ viknula je. Krug sklopljenih ruku , raspao se. Njihovim ramenima , kosom i rukama padalo je nešto sipko i jedva vidljivo. Ivan je prošao rukom preko svog lica i zagledao se u dlan na svjetlu mjesečine. ~ Pepeo! ~ Snopovi svjetala iz baterijskih svjetiljki zaustavili su se na Dugom. Njegovo lice bilo je ukočeno i blijedo. ~ Nismo mi, nismo mi…~ ponavljao je kao u transu. ~ Mir, ljudi, mir!~ vikao je Frenki ~ Postoji objašnjenje. Prolaz vjetra kroz ove otvore stvorio je zvuk, a netko je palio vatru u šumi i vjetar je donio pepeo. Nema tu ničeg…~ Možda je želio reći još nešto, ali glasno kreštanje koje je dolazilo iz šume, prekinulo ga je. Često su boravili u prirodi, logorovali, spavali u šatorima i čuli su sve zvukove šume. Ovako nešto , nisu čuli nikad. Glasanje se ponovilo i približavalo se brzo. Prebrzo za ikoju poznatu noćnu životinju. Bez glasa, Nina je uprla prstom na suprotni zid. Nešto velikog i tamnog gmizalo je kamenjem na vrhu zida.. Ne stajalo , ne hodalo , jednostavno gmizalo. Potpuno refleksno krugovi svjetla sa Dugog skrenuli su u tom smjeru, penjali se vapnencem i zaustavili na tamnoj silueti, i potom nestali. To nešto tamnog, nije reflektiralo ni najmanju svjetlost. Tišina koja je uslijedila bio je najglasniji zvuk, kao i vrijeme iskazano u sekundama koje su zastale. Da bi se pokrenuo stampedo, dovoljan je jedan pucanj. Da bi se pokrenula lavina i najmanji zvuk. Glasanje bića na vrhu zida , agresivno i gromoglasno u zatvorenom prostoru, za njih je bio detonator nezaustavljive reakcije. I ovo će se nastaviti... |
