Zona sumraka by Young
31.10.2005., ponedjeljak
VJEŠTIČJA NOĆ ( 1.dio)
~ I Dugi..? Što si smislio?~ rekao je muškarac u ranim tridesetim, obučen u fino i skupo odijelo, odlažući šalicu kave na stol ljetne terase u centru grada. Nasuprot njega, drugi muškarac koji bi svojom visinom mogao biti košarkaš, bio je udubljen u misli i pogleda izgubljenog na jednoj reklami na vrhu zgrade.. Gledajući sa strane, prema njegovom stilu odijevanja, netko bi pomislio da razmišlja o nekom velikom poslovnom ulaganju ili poduhvatu, ali njegova razmišljanja bila su posve druge prirode. Lagano je stresao glavom i raširio ruke.~ Ne znam ni sam. Prošle godine Nina i Pero organizirali su rafting, pretprošle godine skakali smo padobranom. Prije toga Ivan i Petra osmislili su ono penjanje na Paklenici.~ ~ Uuu! To je bilo dobro. ~ prisjećao se Denis još uvijek osjećajući trnce i pri samoj pomisli na onaj ponor dok je visio na užetu pričvršćenom samo klinom u stijeni. ~ Stvarno ne znam Denise što bi još mogli isprobati.~ Obojica su se ponovo zamislili istražujući nove mogućnosti. Još od fakultetskih dana, malo odabrano društvo od njih sedmero, okupljalo se na kako su oni to zvali, lovu na adrenalin. Tijekom godine bili bi ono što jesu , obični ljudi sa svojim zanimanjima i hobijima , ali jedan vikend na godinu, postali bi avanturisti i pustolovi na granici ekstremnog . Taj jedan vikend ispuhali bi svoje stresove, navukli neka druga odijela i osjetili uzbuđenje i slatkoću adrenalina u krvi. Spuštali bi se brzacima na gumenom čamcu, penjali na opasne visove, stavljali padobrane na leđa i brzinom od 9,81metar u sekundi na kvadrat jurili u susret majčici zemlji. Svake godine nešto novo i svake godine po dvojica ili dvoje , organizirali bi i osmislili taj susret. Ove godine bio je red na njih dvojicu. ~ Vidiš kako je to! ~ nastavio je Dugi ~Prije sedam godina činilo nam se neiscrpno a sad kad treba smisliti nešto , čista blokada, a imamo još samo sedam dana. ~ Zavalio se u pleteni naslonjač i kružio pogledom preko izloga u potrazi za inspiracijom i rješenjem, cijelo vrijeme češkajući vrh nosa. Sve što bi mu palo na pamet, činilo mu se već viđenim. Pogled mu je zastao na izlogu antikvarijata iza čijeg stakla se nalazio red starih i dahom vremena izgriženih knjiga. Pažnja je pala na jednu. Kažiprst na vrhu nosa, na tren se ukočio. Njegovim licem razvukao se osmjeh. Dograbio je novine sa stola i brzo ih listao dok nije došao do stranice sa vremenskom prognozom. Njegov prst zaustavio se na mjesečevim mijenama. Osmijeh na licu postao je još širi. ~ Znam! ~ skoro je viknuo. Denis ga je pogledao sa zanimanjem. ~ Eh, Denise prijatelju, reci ti meni zašto mi sve to radimo? Zbog adrenalina, zar ne ? Izlažemo se opasnostima da bismo osjetili strah . Adrenalin je samo produkt tog straha. Produkt susreta sa opasnošću. Ali ima još jedan strah koji nudi more adrenalina. Ne susret sa opasnošću , već susret sa nadnaravnim, nepoznatim i neobjašnjivim. A to , moraš priznati, nismo još probali.~ Denis ga je gledao sa dozom nevjerice. ~ Nadnaravnim? Što hoćeš reći? Da prizivamo duhove?~ Dugi je pokazao glavom prema antikvarijatu. ~ Vidiš, tamo desno dolje? Marija Jurić Zagorka. Grička vještica.~ Denis je pogledao knjigu i vratio se pogledom Dugom, još uvijek sa izrazom nepovjerenja na licu. ~ Znači , lovimo vještice na Griču? ~ prokomentirao je uz lagani sarkazam. Dugi se nasmijao. ~ Ne na Griču, već na Okiću. Znaš i sam legende o toj utvrdi. Pa čitao si i Gričku vješticu, zar ne? Uz Klek ona je bila njihovo glavno okupljalište. Možda i veće od Kleka. ~ Dugi je uzeo zraka i uzbuđeno nastavio. ~ Sad sklopi oči i zamisli. Zamisli proslavu Noći vještica na Okiću.~ ~ Nije li to 31.10.? ~ Prekinuo ga je Denis. ~ Hallowen? Anglosaksonsko sranje! U našoj kulturi i predaji svaka noć punog mjeseca, noć je vještica , a noć punog mjeseca ~ uzdigao je novine i upro prstom na jedan grafički znak ~ točno je za sedam dana.~ Nagnuo se naprijed prema Denisu. ~ Zamisli sad jednu seansu ili performans, tamo gore, među ruševinama. Točno u ponoć, samo pod mjesečinom. Neki prigodni recital, zamisli priču…zamisli skrivene zvučnike i jedan mali light show za atmosferu. Nina, ona piše pjesme, izvest će recital. Zamisli dramatiku Carmine Burrane u pozadini…A Frenki kao profesor povijesti sigurno zna dosta vješticama i o toj temi. Zamisli i neku smicalicu…iznenađenje za njih .~ Dugi je polako spustio i dignuo svoj lijevi očni kapak Denis je počeo loviti nit, i što je više razmišljao, zamisao mu se činila sve boljom. ~ Imam i ja tu nekih ideja…~ sad je već bio potpuno in. Skupili su glave i nastavili razrađivati plan. * Nina, knjižničaraka po profesiji, kopala je po svojoj torbici. Još jedan radni dan je prošao. Voljela je svoj posao ali nikako tu gradsku gužvu i prometnu vrevu. ~ Ti ključevi…~ ljutito je gunđala ispod glasa. Nakon kratkotrajne potrage , svežanj ključeva zablistao je u njenoj ruci. Odabrala je jedan, gurnula ga u otvor ključanice na vratima svog stana i okrenula dvaput. ~ Napokon doma..~ Već sa vrata torbica je odletjela na trosjed. Stan je bio prazan i tih. Muž na poslu a djeca u vrtiću. Pozdravila se sa Pikom, papigom tigricom, provjerila ima li ona dovoljno hrane i vode i potom upalila računalo. Provjera e- maila bio je njen svakodnevni ritual. Dok je hard disk tiho pucketao, skinula je cipele , izmasirala stopala i navukla kućne papuče. Otvorila je Outlook. Osim brda spama nije bilo odgovora kojeg od izdavača na čije je adrese poslala zamolbe za objavljivanje. Izgleda da će njena nova zbirka pjesama, kao i ona stara , još dugo čamiti u mračnom kutku hard diska. ~ Seronje ~ Na cijeloj toj listi na monitoru zapazila je jedno poznato ime. Skoro joj je promaklo. ~ Dugi!~ Srce joj je lagano zatitralo. Otvorila je poruku. Mimo njenih očekivanja bila je vrlo kratka. Subject; godišnji susret Lokacija; Etno kuća podno Okića pored Samobora 27.07.u 22 sata. Potrebna oprema; tenisice, baterijska svjetiljka i mašta. Poželjno; nekoliko tvojih mračnih pjesmica. Nina je gledala zbunjeno u monitor. Ovo nije bilo tipično za Dugog. Bez pozdrava na početku, bez nekih smjernica za susret, plana…objašnjenja. Brzo je prebirala po svom sjećanju. ~ Okić? Što ima tako zanimljivog gore na Okiću da ga je Dugi izabrao? ~ Ma koliko se trudila nije mogla naći neki odgovor. Znala je da Dugi voli alpinizam i spelologiju. ~ Možda noćno spuštanje sjevernom stranom, ali to su već imali na Paklenici, a dogovor je bio da svake godine…. Ne, nije to. Ima li možda neka spilja u blizini? ~ Što je više promišljala, postajala je sve znatiželjnijom, kao kratkoćom tako i sadržajem poruke. Mora nazvati svog muža Petra, u njihovom društvu znanog kao Pero, odlučila je. Možda će on znati razriješiti ovu zagonetku. * Frenki je gladio svoju gustu i već pomalo prosijedu bradu , omiljenu metu poruge njegovih studenata, netremice motreći zaslon svog laptopa. Bio je okružen aromatičnim mirisom duhana za lulu, njegovog drugog zaštitnog znaka, kao i vrijednim starim umjetninama na zidovima i policama. A najviše od svega bio je okružen znakom pitanja. ~ Kog je to vraga Dugi smislio? ~ pitao se.~ I što mu to znači pod poželjno; povijest Okića.?~ Ustao je od radnog stola i prošetao se amo tamo. Na neki način podsjećao je na Profesora Baltazara. Znao je mnogo povijesnih činjenica o toj utvrdi ali ni jedna mu nije značila ništa . Nikako nije mogao zamisliti Dugog kao Indijanu Jonesa koji bi jurio ruševinama. ~ Povijest, povijest…Ili da možda ipak to nije neko tajno noćno arheološko iskapanje? Za njega osobno to bi bilo vrlo uzbudljivo…ali za ostale?~ Prišao je dugačkom redu knjiga. Izvukao je jednu u potrazi za rješenjem ove enigme. * Ivan i Petra ležali su u krevetu oznojenih prsiju i ubrzanog daha. ~ Hoćeš cigaretu? ~ upitao je Ivan između udisaja uz lagani poljubac na njeno golo rame. ~ Nismo li se dogovorili da ćemo prekinuti ?~ ~ Bez cigarete uz kavu još bih mogao, ali nakon ovakvog seksa…~ ~ Daj prestani! ~ bocnula ga je laktom. Ivan je zapalio dvije cigarete i jednu pružio Petri. Prihvatila je i povukla duboki dim. Ritam disanja polako se smirivao. Spavaćom sobom zavladala je tišina prekidana jedva čujnim pucketanjem duhana. Crveni žar cigarete tu i tamo bi osvijetlio lijepe grudi i vitko tijelo žene. Ivan se podigao na lakat i promatrao profil njenog lica. ~ O čemu razmišljaš?~ Po treptaju očiju bilo je vidljivo da je prekinuo slijed njenih misli. ~ Ono što je Dugi napisao nikako mi ne da mira. A mrzim kad me netko napravi tako znatiželjnom, a ne pruži ni naznaku što bi to moglo biti. ~ Saznat ćemo za pet dana, a do tada…~ primakao je usne njenom uhu ~ …hoćemo još jednu?~ ~ Cigaretu?~ ~ Ne. Pozu.~ * Denis je skinuo sunčane naočale i zagledao se u daljinu. Dan je bio topao i vedar, a zrak čist . Pogled sa vrha Okića dosezao je do najudaljenijeg horizonta. Iza njegovih leđa Dugi je spustio ruksak i izvadio limenku Cole. ~ Hoćeš jednu? ~ Ne skidajući pogleda, Denis je ispružio ruku i prihvatio ponuđenu limenku. ~ Dosta divljenja. ~ rekao je Dugi nakon nekoliko gutljaja osvježenja ~ Moramo na posao.~ Bili su okruženi zidinama ruševina utvrde izgrađene za potrebe obrane od Turaka. Okić je bio vlasništvo mnogih hrvatskih i inih velikana. Izgrađen od grofova Celjskih, svoj uspon i kraj doživio je po vlasništvom Tome Erdodya , najmlađeg hrvatskog bana a nakon upada Turaka. Spustili su se do glavne prostorije, kružnog amfiteatralnog oblika. ~ Ovo je bila glavna društvena prostorija u utvrdi.~ pojasnio je Dugi ~ Ovdje su se okupljali, vijećali, družili se i zabavljali. Muškarci na jednoj strani, a žene i djeca na drugoj. Prema tradiciji i staležima .~ Denis ga je slušao na pola uha i proučavao naslagano kamenje. ~ Evo , ova rupa tamo biti će idealna za jedan zvučnik , a ova druga kao stvorena za drugi i pravi stereo zvuk. Iza onog grma postaviti ću skrivenu rasvjetu ~ okrenuo se oko svoje osi ~ a tamo gore, postaviti ću projektor. Treba mi akumulator, ispravljač struje na 220 volti , laptop , dva zvučnika , projektor, nešto rasvjete i nešto žice. ~ Malo je razmišljao. ~ Sve zajedno, trideset kilograma.~ ~ OK. To ćemo prenijeti negdje oko 20 uvečer u subotu.. Ti ćeš sve to pripremiti, spojiti žice , podesiti zvuk. Imaš dovoljno vremena. Mrak pada tek oko 21i 30, i od danas nadalje, ako te netko od njih nazove ili sretne ; kiši, šmrcaj, žali se na temperaturu, prehladu, ….bilo što. Za njih, na dan susreta, ti si bolestan! ~ * Marijan Slakoper, vlasnik Etno- kuće upalio je svjetlo u starinskoj kućici i provjerio da li je sve u redu. 22 sata su se približavala i oni čudni posjetitelji bi trebali uskoro početi pristizati. Iako je ovo bilo van radnog vremena Etno-kuće, onaj visoki bio je dosadan, uporan i ono najbitnije, nije uopće pitao za cijenu. Otkupio je hrpu suvenira i dao bogatu donaciju. Želio je samo da sve bude prema njegovim zamislima. Striktno je insistirao na lojanicama i svijećama iako je kuća za potrebe posjetitelja imala i električnu rasvjetu. Prostor je odisao starinom i nekim čudnim dahom prošlog vremena. Eksponati su bili stari i originalni. Krevet, peć, stol i stolice, predmeti koji su služili svakodnevnoj upotrebi…Sav taj prostor bio je njegov ponos, uređen i skupljen sa mnogo ljubavi. Marijan je upalio petrolejku i ugasio električno svjetlo. Preostalo mu je samo da otiđe po susjedu Magdu i dočeka kasne goste. * Jedno po jedno, i točno kao švicarski sat , svjetla automobilskih farova započela su se okupljati na malom prostoru ispred Etno – kuće. Uslijedila su rukovanja, pozdravi , zagrljaji… Marijan je sve to pratio sa zanimanjem. Ovo ipak nije bilo uobičajeno društvo u posjeti njegovoj Etno - kući. Do njega je stajala Magda, možda najstarija živuća žena u selu. Onaj visoki i to je tražio. Nakon nekoliko minuta čavrljanja grupa se uputila u Kuću. Unutrašnjost je bila oskudno osvijetljena samo jednom lojanicom, kao u neka davna vremena. Treptavo svjetlo bacalo je lelujave sjene na ispucane zidove i razne starinske predmete na njima.. Posjetitelji su sjeli na ponuđena mjesta. Neki oko stola , Ivan i Petra na krevet, a Dugi pognute glave, jer je prostorija bila niska, stao je u sredinu sobe. Počešao je nos, i raširio ruke. ~ Pozdrav prijatelji na još jednom našem okupljanju! ~ započeo je svoj uvodni govor iako ga nitko nije previše doživljavao. Svi su razgledavali oko sebe i skupljali utiske prostora u kom su se nalazili. Pogledi su se zaustavljali i na starici odjevenoj u tradicionalnu odjeću kraja i sa maramom na glavi, koja je sjedila na maloj stolici i čiji je pogled bio uprt u pod. Bilo je vidljivo da su svi pomalo zbunjeni. ~ Žao mi je što nam nema Denisa. Skršila ga neka ljetna gripa. Obećao je da će doći, ali eto…Vidim da vam ništa nije jasno. Nema užadi, čamaca, padobrana i naših ostalih dragih spravica. Ovo druženje biti će nešto drugačije. Započeti će u prošlosti, u vrijeme kad su sve kuće bile poput ove. U vrijeme kad su ljudi više gledali u prirodu, a manje u novine i ekrane. U vrijeme kad su više slušali, pričali, vjerovali, a manje razmišljali…Noćas ćemo upoznati drugu vrstu onog što tražimo… drugu vrstu adrenalina. Da bismo ga znali osjetiti, moramo se za njega i pripremiti.~ Polako je privlačio pažnju prijatelja. ~ Sigurno ste primijetili da je noć punog mjeseca. U skladu sa ovim prostorom moram izmijeniti tu rečenicu. Nekada, u ovoj kući ne bi se tako reklo. Reklo bi se da je noćas vještičja noć. I sam spomen te riječi probudio bi priče koje bi potekle sa usana baka, djedova, i otvorio uši, oči i maštu djece. Priče o vješticama. ~ ~ Praznovjerje! ~ dobacio je Frenki. ~ Praznovjerje je poezija života, napisao je Goethe. ~ ispravila ga je Nina. ~ Ja sam kao i vi, moderno gradsko dijete, i ne sjećam se takvih priča , samo Snjeguljice i Crvenkapice. ~ nastavio je Dugi ~ Nisu mi ih pričali, ali sada ćemo čuti jednu. ~ Pokazao je rukom prema starici. ~ Od nje.~ Starica je izgledala kao da je zaspala i Marijan je dotakao njeno rame. ~ Ajde Magdo , ispričaj im one dvije. ~ Starica kao da se vratila iz nekog svog svijeta. ~ A oni su nekakvi reporteri? ~ upitala je. ~ Da , oni su reporteri. ~ * Nina je proučavala staricu. Dok su se staričine usne pomicale, svjetlo lojanice pokretalo je splet sjena između bora na njenom licu. Njena priča i nije je dotakla, za razliku od njene pojave. Oči se pri slabom svjetlu nisu mogle razaznati i izgledale su kao duplje na lubanji. Ona dva preostala zuba pojačavala su taj dojam. ~ …cucki su zavijali..mesec je sjal kak i ove noći, blago je v štali tulilo i onaj kaj je htel zaspat ni mogel. Moja pokojna mater ni krave ni išla dojit od straha. Samo najhrabriji muži kaj bi zišli van mogli su ih čuti gore kak divljaju i popevaju. Ni to bila obična pjesma. Lasi bi rasli od nje. Nekakvo kreščanje i cmoklanje…Hudič bi dohajal gore pariti se s njima…~ Svaki put kad bi se pomakla, staričino lice poprimilo bi drugi oblik. Nina je polako počela osjećati ono što su zasigurno i osjećala djeca u ono vrijeme dok su slušala ovakve priče. Neku tihu jezu. Iako naoružana obrazovanjem i znanjem, protiv nje nije imala obrane. ~ …a njegov brat je po noći išel sa čunom prek Save. Nekaj velikog i teškog mu je opalo na prednji kraj čuna. Samo kaj se ni prevrnul. Ni z veslom ni mrdnu od straha. To velko je još neko vreme bilo napred a onda odjedamput se samo zdignulo u zrak i nestalo. Dugo posle toga ni bil pravi i ni više išel u krivolov…~ Primijetila je da i ostali pozorno prate priče, iako kao i ona sama, ne razumiju pola tih riječi na lokalnom narječju. Riječi i nisu bile bitne , nego dojam koje su ostavile. Starica je završila priču. Frenki je tiho zapljeskao. ~ Bravo bako. Ona prva priča možda i otkriva pravu genezu praznovjerja. Zašto psi zavijaju za puna mjeseca, ne znamo ni danas. Zašto ljudi pate od insomnie za punog mjeseca, ne znamo ni danas. Zašto su životinje uznemirene , također…Povežimo to sa neznanjem, ovim prostorom, fijukom vjetra između zidina , kotrljanjem kamenja i eto vještica. A one su uvijek povezane za neko nedostupno i usamljeno mjesto.~ ~ You get a point. ~ potvrdio je Dugi pucnuvši prstima i nastavio. ~ Zamislite sada djevojčicu ili dječaka koji bi upravo odslušao ovakvu priču. Pokušajte dokučiti kako su se osjećali. Pokušajte zamisliti koliku bi hrabrost trebalo imati to dijete da otiđe gore u noći punog mjeseca. Zato ćemo mi sada probuditi u sebi to dijete …~ prišao je do malog okna u upro prstom prema ruševinama što su se ocrtavale na vrhu stijene ~… i posjetiti ih. Gore, u njihovom gnijezdu.~ * Malo društvo napustilo je kuću i uskim puteljkom uz razgovor i smijeh krenulo prema Okiću . Svjetla baterijskih svjetiljki polako su se izgubila u šumi, kao i njihov razgovor i čavrljanje. Marijan je pomogao starici niz stepenice. ~ Ne bi smeli noćas gore…ne bi smeli…~ govorila je za sebe.~ …niko više niš ne veruje, samo u televizore glediju…~ ~ Pusti ih, što su tražili to su i dobili.~ Teška i spora koraka starica je krenula prema svojoj kući. Marijan je zaključao ulazna vrata. Onaj visoki je rekao da će se oni vratiti negdje sat vremena nakon ponoći. Do tada može pogledati još neki film. Ušao je u automobil. Prije nego što ga je startao bacio je još jedan pogled prema zidinama. Iz nekog nepoznatog razloga, i sam je osjetio neku čudnu jezu. * Nastavit će se. |
