waiting
for
our forever
love, like this
love, like this
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Poets and pornstars
Engleska. '90.
Ne obećajem nešto dobro, nešto zanimljivo. Jednostavno želim pisati nešto drukčije od hpff-a. To je dio mojeg djetinjstva, ali sam naučila pustiti. : D
Bilo pa prošlo: Rogue, Namarie i Beatrice. Rest in peace.
Čitam:
×Cigarettes and chocolate milk
×Agatha
×Faith
×Full Moon
×Ruta
×Rie
Arhiva:
1. April Rain
2. Empty
3. In the Dark
4. Paperthin Hymn
5. Morning After Dark
6. Wonderwall
Ladies and getlemen
Thora
"I'm the reason you exist."
~~~
Tallulah Lowell
"Beauty is in the eye of the beholder and it may be necessary from time to time to give a stupid or misinformed beholder a black eye."
Selene Pattinson
"I am enough of an artist to draw freely upon my imagination. Imagination is more important than knowledge. Knowledge is limited. Imagination encircles the world."
Carmen West
"Yesterday is history. Tomorrow is a mystery. Today is a gift. That's why we call it 'The Present'."
Aidan Rollins
"Fairy tales, are more than true. Not because they tell us that dragons exist, but because they tell us that dragons can be defeated."
Sleepwalker's dream
"Bitno je stalno održavati Zemlju u pokretu, pjeniti valove i poticati osjećaje. Cijeli Svijet se kreće; ne smije se zaustaviti."
-P. Coelho, Brida
credits
Designer: heartbreak.Reference: xo l xo l xo
Resources: xo l xo
Colours: xo
Adjustment: BD dz
Selene
Pogledala je u Tallulah i suzila oči. Ona je bila njezina zadnja nada. No, ne. Niti njoj se ova žena nije činila poznatom. Ako je mogla biti žena. Osamnaest-devetnaest godina. Pomalo starijeg izgleda. Kosa joj je bila više kratka nego duga, i skupljena u kovrče pri dnu. Lice joj je bilo nevjerojatno blijedo a usne premazane krvavo crvenim ružem. Podsjećala ju je na ljepotice iz '40.-ih godina prošloga stoljeća. Osim što prvenstveno nije bila ljepotica - bila je opasnost.
Selene je to mogla osjetiti u njezinom držanju i načinu govora, kretanja. Držala se veoma superiorno, gledala je s visine. Ali i Seleneina intuicija je bila takva - na kraju krajeva. A nju je intuicija rijetko varala. Dakle, da. Ova žena je definitivno bila opasnost u nekom segmentu svojeg postojanja. A i njena rečenica - "Ja sam razlog vašeg postojanja" nije umirivala Selene. Nekako je znala da žena ima pravo, iako to nije bilo moguće.
"Ne vjerujete mi."
Rekla je to više kao činjenicu nego kao pitanje. Osmijeh joj se pojavio na licu, otkrivajući njene blistavo bijele zube. Nije bio isuviše iskren, niti iz dragosti. Selene to nije očekivala.
"Moglo bi se tako reći."
"Ali zašto? Što sam vam ikada učinila?"
Aidan je frknuo, tjerajući Selene da ga prostrijeli pogledom. Ponekad je doista bio takav, a Selene se to nije dalo trpiti.
"Provalili ste mi u kuću!"
"I nakon svega, Tallulah ipak zadržava pristojnost. Ovaj svijet je doista najebao."
Selene se nasmijala, privlačeći poglede. Što? Pa jednostavno je bilo smiješno! Thora se ponovno nasmiješila, nešto iskrenije nego prije. Opasnost je još uvijek bila ovdje ali se sada pretvara u nešto drugo. Nešto pozitivnije.
"Kako mislite, razlog našeg postojanja?"
"Poprilično jednostavno, Selly dušo. Da ja nisam ono što jesam, vi ne biste postojali. Svako živo biće ima svrhu. Vaša je nešto neuobičajenija od drugih, ali svrha je. Možda će vas odvesti u smrt, ali ne mora. Nekako imam dobar osjećaj što se vas tiče. I, ne želim da me oslovljavate sa 'vi'. Mlađa sam od vas, fizički."
Tallulah je ustala i prekrižila ruke na prsima. Selene je to prepoznala kao pokušaj suzdržavanja. Često je bila ishitrenih reakcija. Doista se kanila promijeniti.
"Zašto si ovdje?"
"Krivo pitanje."
"Tko si ti?"
"Krivo pitanje."
"Tko smo mi?"
"Bingo, ljubavi, bingo."
Lukavo se osmijehnula Aidanu i onda zabacila glavu unatrag, smijući se. Carmen je prišla bliže Selene. Slatkasti miris je obavio zrak oko nje.
Aidan
Djevojka se smijala, iskreno zabavljena njegovim pitanjem. Nije mislio da je smiješno. Ništa u ovom trenutku nije bilo smiješno, čak niti šala na koju se Selene nasmijala. No, nasmiješio se i namignuo Carmen kad ga je zabrinuto pogledala. Oduvijek je bila nekako najkrhkija od cijelog društva. Svi su se bojali hoće li ju nešto uznemiriti (bila je i najmlađa, također). Aidan je nekako preuzeo ulogu starijeg brata, baš kao i kod Tallulah. Selene je bila drukčija priča.
"Svi smo učili fiziku u osnovnoj školi? Odlično. Aristotela znate, vjerujem. On je donio teoriju o četiri elementa. Vatra, voda, zemlja i zrak. Vatra je predstavljala strast, energiju. Voda emocije i intuiciju. Zemlja.. pa, teško je objasniti. Zrak predstavlja postojanje, po njegovoj teoriji. To se uglavnom poklapa s time, ali ne mora biti. Prijašnji su bili poprilično... drukčiji."
"Prijašnji?"
"Šuti. Sad ja govorim. Dakle, peti element se nazivao Aether i predstavljao je vrijeme i prostor. Ako sve to zamislimo kao kvadrat, on je čista sredina. On ih povezuje na neki način."
"Poanta jest..?"
"Poanta jest u tome da Priroda treba ravnotežu. Svijet se mora pokretati. Dobro i Zlo izmijenjivati."
"A mi se tu uklapamo... gdje točno?"
Nasmiješio se. Šund roman.
"Nisam mislila da dobrota nužno znači glupost, Carmen. Ali, eto. Pretpostavljam da se tu ništa ne može."
Carmen se odmaknula (iako nije bila blizu Thore) te ju uvrijeđeno pogledala. Nije se činilo da je djevojku to smetalo. Tallulah je obgrlila Carmen oko ramena, strijeljajući Thoru pogledom. Aidan se nadao da neće doći do još jedne njene reakcije, iako bi ona bila pravo osvježenje. Svi su drugi nekako povlađivali Thori, a Bog zna da Aidan to nikako nije mogao razumjeti. Svejedno, nije kanio reći nešto.
"Gubi se."
"Ne, ne kanim."
"Moja je kuća. Naređujem ti da se gubiš iz ovih stopa."
Zvonko se nasmijala i onda zakolutala očima. Bila je veoma samodopadna i to je bilo nešto što je Aidana donekle plašilo. Jer, posjedovala je nekakvu moć i on nije mogao odrediti kakvu točno. Jednostavno je bilo tako. I znao je da Selene misli isto.
"Ne možeš me otjerati ni da to želiš. A ne mislim da želiš."
"Ne budi tako sigurna u to."
"Oh, ali jesam. Sada šuti i budi dobra djevojčica, Daniel bi se ponosio."
S tim riječima je ustala i prijeteće joj prišla. Thora se nije pomaknula niti milimetra, Tallulah je za nju vjerojatno bila samo još jedno derište. Bezvrijedno derište koje bi mogla ubiti bez ikakvog posebitog razloga. A to je bilo ono na što je Aidan reagirao. Skočio je sa stolice i stao ispred Tallulah. Thora je bila udaljena samo metar i nekoliko desetaka centimetara i fizički se nije doimala strašnom. Bila je veoma niska i pomalo mršava, s dugačkim štapićastim nogama koje su izgledale veoma lomljivo.
"Otkud-"
"Oh, poznate su mi Talluline halucinacijice. Ali, hej - ako ju zamišljanje mrtve osobe čini sretnom, tko sam ja da joj sudim?"
Tallina ruka je poletjela prema Thorinom licu u samo djeliću sekunde. Aidan gotovo i nije shvatio zašto Thora čvrsto drži Tallinu ruku u svojim koščastim prstima i zlobno se ceri.
"Ne pokušavaj. Nisi, i nikada nećeš biti dovoljno snažna da bi parirala meni. Živiš na halucinacijima, makaronima i pizzi iz restorana dvije ulice odavde. Doista želiš pokušati? Ti si nitko i ništa, Tallulah Jane Lowell. Ja bih se na tvojem mjestu radije ubila nego da živim ovo što ti nazivaš životom."
Previše dijaloga? :D
Sreća. Najljepši osjećaj na svijetu, zar ne? Kada se osjećate tako nadmoćno, tako uvjereno u sebe i zadovoljno. Teško ga je opisati. Svi ga proživljavamo na svoj način, i različite stvari ga uzrokuju. Riječi 'Volim te', iznenađenje ili jednostavna euforija kada shvatite da taj trenutak jednostavno ne može biti bolji, iz nekih vaših razloga. Šteta što sreća prečesto kratko traje.
Selene
Smjestila se u podnožje Tallulinog kreveta te pogledala na sat. Jedan ujutro. Kazaljke na satu je nisu zabrinjavale, rijetko što je više moglo. Sada je sve bilo nekako savršeno. Sreća koja ju je obuzimala nije se mogla opisati riječima; ostajala je na njenom licu kao osmijeh. Neki bi rekli da se često smiješila, pogotovo otkad je upoznala Jamesa. Njen osmijeh je nerijetko bio sanjarski, baš kao i pogled u plavim očima. Odlučila je živjeti život kao da je sve čudo.
"Pa, Tallie - što nam moraš reći?"
Šutnju je prekinula Carmen. Sjedila je neposredno kraj Tallulah te ju čvrsto držala za ruku. Njihovo prijateljstvo je bilo veoma zanimljivo. Carmen bi bila voljna žrtvovati se za Tallulah, a možda i za Selene i Aidana. Selene bi ju svaki put žalosno promatrala - ta djevojka se jednostavno rodila u krivom stoljeću. Više bi joj pristajalo ono gdje se mogla baciti k lavovima iz nekog plemenitog razloga. Jer, Carmen je bila takva. Smatrala je da su drugi bitniji i voljela je. Aura koja ju je okruživala je bila ispunjena ljubavlju - to se nikako drukčije nije moglo opisati.
"Vidjela sam Daniela. I ne, Aide, nisam na lijekovima. Vidjela sam ga i kunem se u to svojim životom koji vama možda ništa ne znači, ali tako je kako je. Pričao je o našem zajedništvu i o tome kako će doći do velikih promjena."
"Krasno. Možda možemo napisati knjigu i svi završiti na Prozacu."
"Aidane!"
Da, Carmen je nekad imala jednostavno previše suosjećanja i ljubavi. U ovom trenutku je to Selene neopisivo živciralo. Jer, Aidan je bio takav - sarkastično ironičan, ali ne zlonamjerno. Carmen je previše branila Tallulah koja je zapravo bila kriva za raspad tog prijateljstva. Ali, kad je spomenula Danielovo ime (sada s toliko samopouzdanja, bez tračka tuge i straha) - Selene joj je morala povjerovati.
"Promjene? Kakve promjene?"
Svi su se okrenuli prema Selene koja je dotad bila nezaimjećena. Oduvijek je voljela sjediti u kutu i promatrati ostale.
"Ne znam..."
"Kažem ti, zvuči mi kao iz nekog šund romana koji želi imati nekakvu radnju."
Nasmijala se na Aidanovu opasku i dohvatila mobitel iz torbe. Vidjela je dva propuštena poziva od Jamesa zbog čega ju je savjest nekako neuobičajeno zapekla. Njemu je doista bilo stalo do nje - na kraju krajeva, i njoj do njega - ali ju je prečesto zvao i nervirao se kada se ne bi javila. Nije voljela tu dozu paranoidnosti kod njega. Natipkala mu je poruku da je u redu, da će večeras prespavati kod Tall te nedugo zatim zaklopila mobitel.
"Saznat ćemo s vremenom."
***
Nije mogla reći da je voljela ljudska bića. Glupi, kratkog roka trajanja i nadasve skeptični prema njoj. Sjećala se prošla četiri Čuvara. Skoro su izbrisali Zemlju iz Svemira, ona je bila ta koja je morala popravljati štetu za tim idiotima. S jednim je čak i spavala, nije bila previše oduševljena. Dvadesetogodišnjaci. Dva dečka i dvije cure. Naizgled prijatelji. Bog zna da ih je ona i njihova misija držala na okupu - inače bi se rastavili u tren oka. Osjećala je mržnju koja je prožimala odnose i shvatila koliko se zapravo truju. Umrli su prije nego što su to raščistili i morala je priznati da joj je donekle žao. Ali opet, zaboravit će ih za nekoliko godina.
Ulica kojom je koračala je sada, u jedan ujutro, bila u potpunom mraku. Eventualno je bilo nekoliko osvijetljenih prozora. Ljudi ponekad nisu mogli zaspati. Njoj je stalno bilo tako. Noći je provodila zabavljajući se na svoje načine koji nisu bili općepoznati. Ona je bila nešto više i tako se ponašala. Postojat će zauvijek, a to je stvarno puno vremena. Isprva nije mogla shvatiti. Je li doista bilo bolje žrtvovati se svojeg smrtničkog života za ovakvo nešto? U konačnici, jest. Nije požalila. Uostalom, za nju nije bio smrtnički život. Bilo je isuviše očito.
Rukom je dotaknula kvaku te ju jednostavno okrenula u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Nije se trebala previše truditi da otključa vrata, dolazilo joj je prirodno. Bila je nepobjediva. Je li ju to onda činilo Bogom? Čisto je sumnjala da će ikada saznati.
Stubama se uspela na kat. Ljudska energija ju je zapuhnula. Bila je poput povjetarca koji je donosio Život. Stoljećima ga je udisala i uživala u njemu. I kada je otvorila vrata sobe, mogla se zakleti da se povjetarac pretvorio u buru. Dok je gledala četvero zaprepaštenih ljudi, mogla ih je osjetiti. Samo još nešto što ju je živciralo, čak i ako je bilo tako rijetko. Pokraj takvih ljudi nikada nije hodala cestom. Svi su bili obični, osim ove družine koja je sada zurila u nju.
"Zdravo", mahnula im je te namjestila najdivniji osmijeh koji je čuvala posebice za prilike u kojima je morala opčarati ljude. Nije se činilo da su pali na to. Plavuša oko koje se širio miris tuge i vatre je ustala i prijeteće ju pogledala.
"Tko si, dovraga, ti?!"
"Mogla bi biti malo pristojnija, Tallulah. Ja sam Thora. Nije mi drago."
"Obostrano je, dakle."
"Znala sam da si tako smiješan, Aidane", iscerila mu se i zavalila u fotelju kraj prozora. Prekrižila je noge, namještajući haljinu tako da joj prekriva koljena.
Trenutak šutnje nije bio trenutak. Protegnuo se na nekoliko minuta u kojima su svi gledali u Thoru kao u ljubičastu leteću svinju koja im je donijela vijesti o tome kako je Elvis oživio. Otprilike. Njoj nije bilo neugodno, takvu reakciju je viđala već stoljećima. Čuvari bi se ubrzo navikli na nju i prihvatili ju kao više-manje prijateljicu (iako nekima nikada nije bila simpatična) ili jednostavno savjetnicu bez koje se ne može. A ona je bila zadovoljna s tom ulogom. Na kraju krajeva, to i jest bila njena uloga. Nije im mogla pomagati u praksi - samo u teoriji. To ih je sve na kraju i ubilo, ali njihova neadekvatnost je bila njihov problem.
"Tko si ti?"
Promotrila je Selene sa izraženim interesom. Kod nje je mogla osjetiti bijes više nego išta drugo. Izvana se i nije doimala bijesnom, ali je njena prošlost bila itekako poznata Thori. I njeni razlozi za bijes koje je veoma dobro skrivala. Thora je čisto sumnjala da itko iz ove male skupinice zna za njih.
"Ja sam razlog vašeg postojanja, Selene."
Ovaj post je posvećen Marku koji je uvijek tu da posluša svaku moju glupost i da mi savjete. Volim te. :D I posveta je također zato što je rekao da ga Thora podsjeća na C.C. (Code Geass) Pa neka mu je, onda. : D
