Sreća. Najljepši osjećaj na svijetu, zar ne? Kada se osjećate tako nadmoćno, tako uvjereno u sebe i zadovoljno. Teško ga je opisati. Svi ga proživljavamo na svoj način, i različite stvari ga uzrokuju. Riječi 'Volim te', iznenađenje ili jednostavna euforija kada shvatite da taj trenutak jednostavno ne može biti bolji, iz nekih vaših razloga. Šteta što sreća prečesto kratko traje.
Selene
Smjestila se u podnožje Tallulinog kreveta te pogledala na sat. Jedan ujutro. Kazaljke na satu je nisu zabrinjavale, rijetko što je više moglo. Sada je sve bilo nekako savršeno. Sreća koja ju je obuzimala nije se mogla opisati riječima; ostajala je na njenom licu kao osmijeh. Neki bi rekli da se često smiješila, pogotovo otkad je upoznala Jamesa. Njen osmijeh je nerijetko bio sanjarski, baš kao i pogled u plavim očima. Odlučila je živjeti život kao da je sve čudo.
"Pa, Tallie - što nam moraš reći?"
Šutnju je prekinula Carmen. Sjedila je neposredno kraj Tallulah te ju čvrsto držala za ruku. Njihovo prijateljstvo je bilo veoma zanimljivo. Carmen bi bila voljna žrtvovati se za Tallulah, a možda i za Selene i Aidana. Selene bi ju svaki put žalosno promatrala - ta djevojka se jednostavno rodila u krivom stoljeću. Više bi joj pristajalo ono gdje se mogla baciti k lavovima iz nekog plemenitog razloga. Jer, Carmen je bila takva. Smatrala je da su drugi bitniji i voljela je. Aura koja ju je okruživala je bila ispunjena ljubavlju - to se nikako drukčije nije moglo opisati.
"Vidjela sam Daniela. I ne, Aide, nisam na lijekovima. Vidjela sam ga i kunem se u to svojim životom koji vama možda ništa ne znači, ali tako je kako je. Pričao je o našem zajedništvu i o tome kako će doći do velikih promjena."
"Krasno. Možda možemo napisati knjigu i svi završiti na Prozacu."
"Aidane!"
Da, Carmen je nekad imala jednostavno previše suosjećanja i ljubavi. U ovom trenutku je to Selene neopisivo živciralo. Jer, Aidan je bio takav - sarkastično ironičan, ali ne zlonamjerno. Carmen je previše branila Tallulah koja je zapravo bila kriva za raspad tog prijateljstva. Ali, kad je spomenula Danielovo ime (sada s toliko samopouzdanja, bez tračka tuge i straha) - Selene joj je morala povjerovati.
"Promjene? Kakve promjene?"
Svi su se okrenuli prema Selene koja je dotad bila nezaimjećena. Oduvijek je voljela sjediti u kutu i promatrati ostale.
"Ne znam..."
"Kažem ti, zvuči mi kao iz nekog šund romana koji želi imati nekakvu radnju."
Nasmijala se na Aidanovu opasku i dohvatila mobitel iz torbe. Vidjela je dva propuštena poziva od Jamesa zbog čega ju je savjest nekako neuobičajeno zapekla. Njemu je doista bilo stalo do nje - na kraju krajeva, i njoj do njega - ali ju je prečesto zvao i nervirao se kada se ne bi javila. Nije voljela tu dozu paranoidnosti kod njega. Natipkala mu je poruku da je u redu, da će večeras prespavati kod Tall te nedugo zatim zaklopila mobitel.
"Saznat ćemo s vremenom."
***
Nije mogla reći da je voljela ljudska bića. Glupi, kratkog roka trajanja i nadasve skeptični prema njoj. Sjećala se prošla četiri Čuvara. Skoro su izbrisali Zemlju iz Svemira, ona je bila ta koja je morala popravljati štetu za tim idiotima. S jednim je čak i spavala, nije bila previše oduševljena. Dvadesetogodišnjaci. Dva dečka i dvije cure. Naizgled prijatelji. Bog zna da ih je ona i njihova misija držala na okupu - inače bi se rastavili u tren oka. Osjećala je mržnju koja je prožimala odnose i shvatila koliko se zapravo truju. Umrli su prije nego što su to raščistili i morala je priznati da joj je donekle žao. Ali opet, zaboravit će ih za nekoliko godina.
Ulica kojom je koračala je sada, u jedan ujutro, bila u potpunom mraku. Eventualno je bilo nekoliko osvijetljenih prozora. Ljudi ponekad nisu mogli zaspati. Njoj je stalno bilo tako. Noći je provodila zabavljajući se na svoje načine koji nisu bili općepoznati. Ona je bila nešto više i tako se ponašala. Postojat će zauvijek, a to je stvarno puno vremena. Isprva nije mogla shvatiti. Je li doista bilo bolje žrtvovati se svojeg smrtničkog života za ovakvo nešto? U konačnici, jest. Nije požalila. Uostalom, za nju nije bio smrtnički život. Bilo je isuviše očito.
Rukom je dotaknula kvaku te ju jednostavno okrenula u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Nije se trebala previše truditi da otključa vrata, dolazilo joj je prirodno. Bila je nepobjediva. Je li ju to onda činilo Bogom? Čisto je sumnjala da će ikada saznati.
Stubama se uspela na kat. Ljudska energija ju je zapuhnula. Bila je poput povjetarca koji je donosio Život. Stoljećima ga je udisala i uživala u njemu. I kada je otvorila vrata sobe, mogla se zakleti da se povjetarac pretvorio u buru. Dok je gledala četvero zaprepaštenih ljudi, mogla ih je osjetiti. Samo još nešto što ju je živciralo, čak i ako je bilo tako rijetko. Pokraj takvih ljudi nikada nije hodala cestom. Svi su bili obični, osim ove družine koja je sada zurila u nju.
"Zdravo", mahnula im je te namjestila najdivniji osmijeh koji je čuvala posebice za prilike u kojima je morala opčarati ljude. Nije se činilo da su pali na to. Plavuša oko koje se širio miris tuge i vatre je ustala i prijeteće ju pogledala.
"Tko si, dovraga, ti?!"
"Mogla bi biti malo pristojnija, Tallulah. Ja sam Thora. Nije mi drago."
"Obostrano je, dakle."
"Znala sam da si tako smiješan, Aidane", iscerila mu se i zavalila u fotelju kraj prozora. Prekrižila je noge, namještajući haljinu tako da joj prekriva koljena.
Trenutak šutnje nije bio trenutak. Protegnuo se na nekoliko minuta u kojima su svi gledali u Thoru kao u ljubičastu leteću svinju koja im je donijela vijesti o tome kako je Elvis oživio. Otprilike. Njoj nije bilo neugodno, takvu reakciju je viđala već stoljećima. Čuvari bi se ubrzo navikli na nju i prihvatili ju kao više-manje prijateljicu (iako nekima nikada nije bila simpatična) ili jednostavno savjetnicu bez koje se ne može. A ona je bila zadovoljna s tom ulogom. Na kraju krajeva, to i jest bila njena uloga. Nije im mogla pomagati u praksi - samo u teoriji. To ih je sve na kraju i ubilo, ali njihova neadekvatnost je bila njihov problem.
"Tko si ti?"
Promotrila je Selene sa izraženim interesom. Kod nje je mogla osjetiti bijes više nego išta drugo. Izvana se i nije doimala bijesnom, ali je njena prošlost bila itekako poznata Thori. I njeni razlozi za bijes koje je veoma dobro skrivala. Thora je čisto sumnjala da itko iz ove male skupinice zna za njih.
"Ja sam razlog vašeg postojanja, Selene."