petak, 09.05.2008.

Offline do daljnjeg....

Vidimo se.......

| 05:07 | Komentari (9) | Isprintaj | #

utorak, 06.05.2008.

Ćavrljanje? Ili ne...

Ćavrljanje je lijepo, ali onda kad ste raspoloženi za njega i kad imate vremena za to. Ono što može biti problem je objasniti nekim ljudima da u određenom trenutku stvarno nemate vremena za ćavrljanje, ili da jednostavno niste raspoloženi za to.

Svatko se bar jednom našao u položaju da brbljivi susjed s kojim se slučajno sreo, baš hoće popričati (i ne prestaje s pričom niti vas pušta da odete), ili ima prijatelje, poznanike, rođake, koga god, koji zovu u nezgodno vrijeme i baš bi malo popričali (nije ništa hitno, nije nikakva kriza ni problem, dosadno im pa bi razgovarali), ili im navrate ljudi u kuću pa nikako da odu, lijepo im je i priča im se, ili je neki kolega u nekom trenu besposlen pa brblja li ga brblja... A vi nemate vremena za to, ili vam nije do priče, ili vam se s tom osobom ne priča - ali vam se nikako ne uspijeva izvući. Što tada?

Ovisi od situacije. Ako se radi o telefonskom razgovoru, to se još i najlakše rješava - kažete da žurite, ili da će vam nešto pobjeći. U slučaju da je sugovornik baš uporan, uvijek možete "slučajno" prekinuti vezu - i nakon toga se neko vrijeme ne javljati na telefon. Možda i nije baš naj-bonton varijanta, ali nekim ljudima kao da je stvarno nemoguće objasniti da stvarno nemate vremena za njih.

Razgovore po hodnicima zgrade i slično također nije baš preteško prekinuti, ako imate na umu da nije nikakva sramota reći da žurite i da stvarno sad ne možete pričati (mnogi kao da se srame tako postupiti). Malo tko će vas baš fizički pokušati zadržati, a ako to i učini, tad nije nepristojno, ako postane jedini izlaz, da ga/je odgurnete i nastavite svojim putem (imate puno pravo braniti se ako netko fizički nasrne na vas, a ukoliko vas silom zadržavaju onda kad želite otići, to je fizički napad).

Netko je u vašoj kući i ne želi otići? Za početak, dobro je i ne otvarati vrata onima koji dođu bez najave, osim ako ste baš raspoloženi za njihovo društvo. Ako se razgovor otegne, možete se ispričati i reći da stvarno imate posla i nemate vremena za goste; u najtežim slučajevima (neće pa neće otići, iako ste im više puta ponovili da imate stvari koje morate obaviti sada), nije zabranjeno čak ni izbaciti goste.

Brbljiv i besposlen kolega na poslu, koji ne reagira na vaše suptilnije pokušaje okončanja razgovora? Recite mu: "Oprosti, ali stvarno moram ovo uraditi", i uposlite se zadacima zbog kojih vas i plaćaju da dolazite na posao. Daljnje pokušaje razgovora slobodno ignorirajte.

Ovaj tekst može se činiti kao vrlo grub, i kao da predlaže neke stvari koje su jednostavno nepristojne. Točno je da vam ne predlažem nježnost - ali su situacije koje opisujemo one u kojima se na vas nasrće i u kojima vam ljudi koji imaju više slobodnog vremena od vas na, u biti, vrlo agresivan način ne dopuštaju da se bavite onim čime u tom trenutku morate ili se želite baviti. Neki od njih, bez sumnje, imaju svojih problema i zato tako postupaju, ali to im ne daje za pravo da vas prisiljavaju da ih slušate i slušate i slušate, dok vas čekaju obveze koje sebi ne možete dopustiti odložiti, ili dok vam je potreban odmor. Ono što predlažem je samoobrana, ništa više - i to da se ne sramite braniti, jer u tome nikakve sramote nema.

_Josip_

| 16:48 | Komentari (0) | Isprintaj | #

četvrtak, 01.05.2008.

Show...

To je show koji sami postavljamo. Glavnu ulogu, naravno, dodjeljujemo sebi. Svi ostali su sporedni, nevažni likovi. Ili tek zadivljena publika, zadužena za aplauz.

Uloga koju smo sebi dodijelili je, razumije se, veličanstvena. Zar bi mogla biti drugačija? Sva pažnja je usredotočena na nas. Nama su očarani svi po redu. Svakog ostavljamo bez daha. Publika je tu da, burnim odobravanjem, potvrdi našu nadmoć.

Lijepo zamišljeno. Zamisao se, međutim, ne ostvaruje kako smo htjeli. Puno toga kvari našu predstavu.

Previše je onih koji nam žele preoteti glavnu ulogu, da nas bace u sjenu ili čak potpuno izguraju sa scene. To nas čini uznemirenim, uvrijeđenim, prijezirnim. Durimo se. Bijesnimo na drske uzurpatore. Ne dobijamo onoliko pažnje koliko smo uvjereni da zaslužujemo. To nas ljuti. Ljutimo se zbog nepravde. Sažalijevamo sebe, nitko nas, eto, ne razumije. Padamo u najcrnju potištenost.

Umjesto očaranog odobravanja, nailazimo, o, užasa, na zamjerke, primjedbe, osporavanje. Pošto nas ne uzdižu u nebesa, izgleda nam kao da nas omalovažavaju na svakom koraku. Zbog toga želimo sami sebe izjesti od bijesa.

Ukratko, mukama nikad kraja.

Show priređujemo zbog sebe. Mi smo njen glavni gledatelj. Sebe bi željeli uvjeriti kako smo taj veličanstveni lik sa scene. To nam, međutim, ne uspijeva. Ma koliko se žarko željeli poistovjetiti s tim čarobnim bićem, ipak ostajemo ono što jesmo, Zbog toga očajavamo...

_Josip_

| 09:56 | Komentari (6) | Isprintaj | #