Slomljena Srca

To je show koji sami postavljamo. Glavnu ulogu, naravno, dodjeljujemo sebi. Svi ostali su sporedni, nevažni likovi. Ili tek zadivljena publika, zadužena za aplauz.

Uloga koju smo sebi dodijelili je, razumije se, veličanstvena. Zar bi mogla biti drugačija? Sva pažnja je usredotočena na nas. Nama su očarani svi po redu. Svakog ostavljamo bez daha. Publika je tu da, burnim odobravanjem, potvrdi našu nadmoć.

Lijepo zamišljeno. Zamisao se, međutim, ne ostvaruje kako smo htjeli. Puno toga kvari našu predstavu.

Previše je onih koji nam žele preoteti glavnu ulogu, da nas bace u sjenu ili čak potpuno izguraju sa scene. To nas čini uznemirenim, uvrijeđenim, prijezirnim. Durimo se. Bijesnimo na drske uzurpatore. Ne dobijamo onoliko pažnje koliko smo uvjereni da zaslužujemo. To nas ljuti. Ljutimo se zbog nepravde. Sažalijevamo sebe, nitko nas, eto, ne razumije. Padamo u najcrnju potištenost.

Umjesto očaranog odobravanja, nailazimo, o, užasa, na zamjerke, primjedbe, osporavanje. Pošto nas ne uzdižu u nebesa, izgleda nam kao da nas omalovažavaju na svakom koraku. Zbog toga želimo sami sebe izjesti od bijesa.

Ukratko, mukama nikad kraja.

Show priređujemo zbog sebe. Mi smo njen glavni gledatelj. Sebe bi željeli uvjeriti kako smo taj veličanstveni lik sa scene. To nam, međutim, ne uspijeva. Ma koliko se žarko željeli poistovjetiti s tim čarobnim bićem, ipak ostajemo ono što jesmo, Zbog toga očajavamo...

_Josip_