Slomljena Srca

Udaljavanje od sebe je glavni izvor naših nevolja, naših uznemirenosti i strahova, osnovni uzrok potištenosti, bespomoćnosti, obeshrabrenosti, glavni razlog zbunjenosti, nesigurnost i nedostatka samopouzdanja. Otuđivši se od svog istinskog ja, izgubili smo čvrsto tlo pod nogama, ostali smo bez osnove svog postojanja. Da bismo pobijedili ono što nas muči, najbitnije je da se vratimo sebi.
Nema u tom povratku ničeg mističnog.

Riječ je o stupnjevitom procesu, ne o činu. Sebi se nećemo vratiti naglo, u jednom skoku. Sebi se približavamo. Koliko će to približavanje trajati, ovisi od toga koliko smo se od sebe udaljili. Udaljavajući se od sebe, stvorili smo jednu lažnu osobu. Izgrađivali smo je iz dana u dan, pripisujući joj savršenstva, sposobnosti i moći svake vrste. Istovremeno, potiskivali smo svoje istinska osjećaje i razmišljanja. Sebe smo zakopavali sve dublje i dublje. Lažna osoba se, poput vampira, hranila našom krvlju. Kako se ona širila, mi smo se skupljali; kako je ona jačala, mi smo slabili.
Tako smo dospjeli u slijepu ulicu. Kako da se iz nje izvučemo?
Tako što ćemo srušiti ono što smo sami izgradili. Lažnu osobu nećemo srušiti jednim udarcem, nećemo je uništiti preko noći. Nećemo je se riješiti odlukom da ćemo od sutra biti ono što jesmo i ništa drugo. Razgrađivat ćemo je prepoznavajući njena lukavstva i njene mane.

Kada se osjetimo povrijeđenim, potištenim, poniženim, to nas stvarnost podsjeća na sebe. Poslušajmo njen glas. Ispast će da nismo tako savršeni kao što bi željeli biti. Lažna osoba nas zavarava laskavim lažima, koje nas upropaštavaju.
Kad se osjetimo izgubljenim, možda stvarno ne znamo gdje smo i kuda idemo. Možda su naši putokazi stvarno lažni.
Kad se osjetimo bezvrijednim, to nije zato što smo nisko pali, već zato što smo se suočili s provalijom koja nas dijeli od lažne, nedostižne veličine.
Kad se osjećamo krivim, to nas lažna osoba kori što je nismo bili dostojni.
Ako nam ponestane samopouzdanja, to nije zato što su naše sposobnosti nedovoljne, već zato što se u lažnu osobu i njene varke stvarno ne možemo pouzdati.
Ako se nađemo u depresiji, to je zato što je stvarnost, grubim udarcima, jednostavno razgradila lažnu osobu u koju smo se uživjeli. Tek tada je želimo čim prije izgraditi da bi mogli krenuti dalje. No, korisnije bi bilo da oslušnemo glas koji nas opominje da tako više dalje ne ide. Depresija je opomena, upozorenje.

Razgrađujući lažnu osobu, rušimo zidove tamnice u koju smo zatvorili svoje istinsko biće. Povratak sebi je proces samooslobađanja.

_Josip_