Slomljena Srca

Staza života nije autoput po kojem juriš 200 na sat i sve ti ide lako. Staza života je puteljak na kojem ima i rupa i kamenja i blata. Treba naučiti i znati hodati tom stazom. Ponekad ti se čini da ne možeš preskočiti rupe na stazi, da ne možeš krenuti dalje, da su ponori preveliki za tvoje korake. Onda stani. Sakupi daščice svoje upornosti, poveži ih s užadi strpljenja i prikucaj čavlima volje. Sagradi most. Kada ti se čini da se ne možeš izvući iz blatne kaljuže ljudske zlobe i podmetanja ne bacaj blato na druge, jer samo tako izaći ćeš čist iz blata. Ne dozvoli nikada da se na tvoju dušu uhvate blatne mrlje tuđih grijehova, isperi ih u vodi svoje dobrote i nesebičnog davanja. Ako nekad i padneš preko kamena koji ti se ispriječio na stazi, ustani, ne ostaj ležati i vidati rane u nedogled nadajući se da će naići netko tko će to učiniti bolje od tebe. Naše su rane naše rane i sami ih moramo vidati travama koje rastu oko naše staze. To ne znači da ne trebamo prihvatiti ispruženu ruku koja nam želi pomoći da ustanemo i ne trebamo odmah misliti da je svaka ta ruka tu samo da nas ispusti u najbolnijem trenutku. Znam da nije svaka ruka za prihvatiti, neke će te gurnuti još dublje u blato iz kojeg tako želiš izaći, ali nekom se mora vjerovati i u nešto se mora vjerovati na toj našoj maloj životnoj stazi koja krivuda i za koju nikad ne znaš kada će nestati pred našim očima.
/freya/