Slomljena Srca

Negodujemo zbog zla koje nam drugi nanose, a previđamo zlo koje sami sebi činimo. Sami sebi možemo biti, često i jesmo, najveći neprijatelji, najcrnji dušmani, najgori zlotvori.
Izuzev u krajnjim situacijama, nitko nam ne može napakostiti više nego što smo u stanju sebi napakostiti. Niti da nam zagorča život gore nego što to sami znamo. Niti da nam ga upropasti onako temeljito kako to sami možemo.

Što je šteta koju nam pričine drugi, prema onoj za koju smo sami zaslužni?
Propuštamo bezbrojne prilike, jer sebe onemogućavamo. Podbacujemo, jer sebe sputavamo i sakatimo. Bezvoljnošću, pasivnošću, inercijom sprječavamo sebe da bilo što postignemo.
Puno je toga što se ne usuđujemo poduzeti iz straha da se ne "obrukamo", ne doživimo "neuspjeh". Tako ostajemo neostvareni i neispunjeni.

Donosimo pogrešne odluke, poduzimamo pogrešne korake jer loše procjenjujemo ljude i okolnosti. Zasljepljeni onim što bismo željeli da bude, ne vidimo ono što jest.
Sebe mrcvarimo neostvarivim zahtjevima, izbezumljujemo besmislenim strahovima, mučimo nemilosrdnim prijezirom.
Osobna nas sujeta čini nesretnim, utučenim, očajnim. Dubina očaja jednaka je veličini sujete.

Lako povrjediva taština kvari i uništava naše odnose sa ljudima, čineći nas usamljenima. Zatočeni u tamnicu vlastite umišljenosti, gubimo dodir sa drugima.
Zapostavili smo, zanemarili sebe, jureći za prikazama koje smo sami stvorili.

Tražimo uokolo krivce za sve ono što nam nije kako valja. Na to trošimo mnogo vremena i snage. Sasvim nepotrebno. Za svoj život smo najodgovorniji mi sami. Što prije to prihvatimo, to bolje. Tek tada ćemo moći nešto zaista učiniti za sebe, umjesto da sebi budemo najveći i najljući neprijatelj.

-Josip-