Slomljena Srca

Ona se razbolijevala često i lako. Puno vremena je provodila u krevetu ili po liječničkim čekaonicama i ordinacijama. U obitelji, u društvu i na poslu su uglavnom imali razumijevanja za njeno krhko zdravlje i brinuli su se da je poštede koliko je to god moguće.
Nije, međutim, tako bilo sa svima. Imala je utisak da je poneki gledaju ispod oka i da joj svašta govore iza leđa. Načula je od jedne kolegice kako ima bezdušnih osoba koje tvrde da su njene bolesti samo način da se izvuče i da drugima uvali svoje obveze. To ju je duboko povrijedilo jer je bilo surovo i nepravedno. Još dublje ju je vrijeđalo što joj se činilo da ni neki od brojnih liječnika, koje je posjećivala, ne uzimaju ozbiljno njenu boležljivost, prema kojoj se odnose nekako olako, ako ne i sa dozom ironije.
A ona je bila bolesna, ozbiljno bolesna. Nije ona ništa preuveličavala, izmišljala niti izvodila. Nije razumijevala kako to svi ne uviđaju. Voljela bi da može sve da u to uvjeri, ali su neki ljudi toliko cinični da ih je jednostavno nemoguće uvjeriti. Sa njom stvari stoje ozbiljno. Toliko ozbiljno da strahuje za svoj život. Njen imunitet je ozbiljno narušen, njen organizam bespomoćan i iscrpljen. Valjda i zbog toga što se bori zbog svega i svačega.
Jednom prilikom, dok je osjećala kako klizi u bolest, prisjetila se školskih dana i pismenog ispita iz matematike od kojeg je strahovala. Prisjetila se kako joj je pozlilo dan pred pismeni i kako je, ležeći u krevetu, osjetila veliko olakšanje, kao da je umakla nekoj ogromnoj opasnosti sa kojom ne bi bila u stanju izaći na kraj. Sjećanje je bilo tako živo i upečatljivo, da se zapitala ne radi li možda i sada nešto slično tome. Na poslu ju je čekao zadatak od koga je strahovala isto onako kao što je nekada strahovala od ispita iz matematike.
Tada je shvatila da bježi u bolest pred zadacima i problemima koji je plaše i kojima se ne osjeća doraslom. Nije riječ o tome da se Ona pretvarala. Ona se zaista razbolijevala, mada manje teško nego što je uvjeravala i sebe i druge, ali je njena bolest bila bijeg od problema pred kojima bi zastrašeno ustuknula. Bio je to njen način da sebe poštedi poraza i bruke zbog neuspjeha koji je predosjećala. Shvativši što zapravo radi, osjetila se čvršćom i zdravijom. Umjesto da dalje klizi u bolest, pribrala je snagu da se otvoreno suoči sa problemom koji joj predstoji. Pa što bude nek bude.
Možda je potcijenila svoje mogućnosti. Možda može više nego što joj se čini. Možda je preuveličala problem. Pa čak i da ne uspije, nije ni to kraj svijeta.
Ona se lagano odvikavala od bijega u bolest. Njena boležljivost nije odjednom nestala, ali se smanjivala. Što se otvorenije suočavala sa životom, što je manje bježala, postajala je sve zdravija...

-Josip-