Svijeća lagano dogorijeva na stolu, kraj mene. I poslednji trag crvene svjetlosti je nestao. Ugasio se. čak je i svjetlost otišla od mene, napustila me. Zvuci laganih melodija se čuju na radiju. Svaka pjesma me podsjeća na tebe. Sjeća me na dane kada sam bio sa tobom, kada sam imao čitav svijet pod nogama i kada sam ga bacio kao opušak cigarete. Nisam znao da vratim ljubav za ljubav jer... sreli smo se u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu i pustili smo neke pogrešne ljude da utiču na naša osjećanja i naše odluke.
Sjećam se onog dana kada smo se upoznali. Sjećam se stvari koje smo zajedno radili. Svi su nam zavidjeli na sreći, govorili kako oboje izgledamo sretni dok smo zajedno.
Noćas pada kiša sve jače i jače... Sjećaš li se onog dana kada smo se ljubili na kiši? Rukom sam zaklanjao tvoje lice, tvoju kosu, tvoje tijelo da ne pokisne. Tog dana si mi rekla da na kraju godine odlaziš daleko, da ćeš tamo vjerovatno i ostati. Zaljubljenim okicama si mi govorila da nećeš otići, jer ne možeš napustiti svoj grad, svoje društvo, mene! Tješeći tebe, tješio sam sebe i govorio ti da je to za tvoje dobro, za dobro tvoje karijere! Znao sam da te taj put dijeli od mene i po prvi put sam se uplašio, jer si mi već puno značila i samo sam te zagrlio. I sad se sjećam tog zagrljaja. Drhtao sam kao uplašeno dijete u tvojim rukama, plašeći se tvog odlaska.
Ipak, Bog nije htio uslišati moje molitve koje sam noćima ponavljao i... ti si otišla! Zahvaljujući mojim glupostima i teškim riječima, uspio sam razbiti dva srca, da te otjeram iz svog zagrljaja i pustim da te putevi života vode daleko od mene.
A ja... ja sam ostao sam! Sa svojom tugom, tvojim likom i našim poljupcima urezanim duboko u mom srcu.
Vremenom je svaki kontakt između nas bio prekinut. Ponekad je poneka pokušavala prijeći granicu mog srca, ali ja sam na kraju, ipak, ostajao sam. Pokušavao sam te zaboraviti, ali sam uvijek u drugim očima tražio tebe, tvoju kopiju...
Uzalud... Sve je bilo uzalud... Svaki pokušaj da u tuđem naručju osjetim onu toplinu i ljubav koju si samo ti znala pružiti, da od nekog drugog pogleda srce počne ubrzano kucati, da mi od nekog drugog dodira čitavo tijelo zadrhti... Sve je bilo uzalud!
Zima je polako stizala na naše pragove. Sa prvim pahuljama snijega i moja duša je postajala sve hladnija i tamnija. Rijetko si pomislila na mene. Na tvojim usnama je i dalje bio isti osmijeh, u tvojim očima stari sjaj, a u tvom zagrljaju se nalazio drugi.
Tokom dugih zimskih noći, zamišljao sam kako mi sklanjaš pahulje sa lica, griješ tijelo, kradeš poljupce i poklanjaš ono što ja nisam znao čuvati – svoju ljubav! Po ko zna koji put molio sam Boga da vrati vrijeme i izbriše sve greške kojim sam te povrijedio... ali... bilo je prekasno. U tvom životu više nije bilo mjesta za mene.
Dugo se nismo vidjeli. Pola godine je prošlo od našeg zadnjeg susreta. Da li je to bila igra sudbine ili velika slučajnost, ja i ti smo se ponovo sreli.
Sjećaš li se... sreli smo se u parku, tamo gdje smo se prvi put poljubili! Znaš li da nisam mogao disati, imao sam osjećaj da neću moći izdržati... U tom trenutku se u mom srcu probudilo neki novi osjećaj, praćen starim sjećanjima i nadom o nekoj novoj budućnosti. Pričala si mi o sebi, o svom životu, privremenom povratku u naš mali grad... Slušao sam te kao opijen. Nisam mogao vjerovati da si to ti, ti koji si me nekada voljela kao sve na svijetu i nikome me nisi htjela dati! Ubrzo si otišla opet. Svakodnevno smo jedno drugom slali poruke koje ću vječno pamtiti. I u tim trenucima si znala kako da me oraspoložiš, kako da vratiš osmijeh na moje lice kada sam tužan. Svaka tvoja poruka i nježna riječ je u meni budila nadu da ćemo ja i ti možda ponovo biti zajedno. Noćima sam slušao naše pjesme i budan sanjao sebe u tvom zagrljaju. Istina je što ljudi kažu da snovi ponekad postaju java.
Jedne tople ljetne noći, ponovo sam osjetio dodir tvojih usana. Po prvi put sam osjetio kako u grudima kuca jedno zaljubljeno srce. Još jedan put nas je dijelio, ali ovaj put sam ja odlazio na ljetovanje.
Petnaest dana je prošlo bez ijedne tvoje poruke, bez ijednog tvog javljanja. Tiho sam plakao i ponovo proklinjao sebe. Bojao sam se da mi još uvijek nisi oprostila one moje grube riječi, da si sa mnom samo iz hira – da bi me povrijedila!!! Plašio sam se da si me prestala voljeti, da ti naš novi početak ne znači ništa! Kroz moju glavu je prolazilo mnogo pitanja, a odgovora nije bilo nigdje. Odgovore si znala samo ti, ali nisi ih htjela reći.
Kući sam se vratio sa željom da te istog dana vidim, zagrlim, poljubim, ali mi se nismo vidjeli ni tog, ni sljedećeg, ni dana poslije tog. Tvoj ponovni odlazak se sve više bližio... a ja i dalje nisam znao na čemu sam. Da li da budem sretan što smo ponovo zajedno, ili da budem tužan jer sam polako osjećao kraj – stalno sam pitao sebe. Sa čežnjom sam očekivao svaki tvoj poziv.
Za tvoju zadnju večer sam živio kao da mi je zadnja. Poslije dvadeset dana, ponovo sam te vidio, tvoje ruke su ponovo bile oko mog struka, tvoje usne ponovo na mojim! Osjećao sam se kao u raju, kao ponovo rođen, a sve to zahvaljujući tebi – srećo moja! Sjećam se kada je sat otkucao ponoć, uz lagane zvuke poznate pjesme, zamolila si me za ples... Bilo je kao u snu. Tiho si mi pričala i poljubila me. Osjećao sam tvoj dah na svom vratu i tvoj miris svuda oko sebe. Bože, kako sam samo bio sretan! Pod nebom punim zvijezda, topio sam se u tvojim dodirima i čarobnim šaptanjima.
Nadao sam se da je sreća konačno došla i na moja vrata, da i ja mogu slobodno voljeti i biti voljen, ali... tri dana pred tvoj odlazak, nazvala si me i rekla da želiš kraj!
Sa tugom u srcu sam slušao sam te riječi, da si u drugome gradu imala dužu vezu i da nisi spremna za novu!
Zoru sam dočekao budan. Cijelu noć sam plakao i na taj način pokušavao izbaciti sve iz sebe, ali ti si i dalje bila u mom srcu. Nisam mogao uvjeriti sebe da više nismo zajedno. Te noći kada si mi bila potrebnija više nego ikada u životu, te noći kada se čitav moj svijet rušio, kada mi je bila potrebna samo jedna tvoja riječ, jedna tvoja nježnost – ti si me napustila. Nisi bila tu da mi pomogneš, da uz tvoju podršku prebrodim težak trenutak u mom životu. A znala si koliko si mi bila potrebna! Svi naši zajednički trenuci, naše male ludosti, naši trenuci nježnosti – otišli su u nepovrat.
Vratila si se. Započela si novi život. Uozbiljila si se... A ja... Ja sam i dalje ostao onaj isti, još uvijek želim uživati u tvom naručju, da i dalje slušam riječi sa tvojih usana. Reci mi kako da uvjerim srce da ne misli na tebe! Kako da mu kažem da ti više nisi moja! Kako da sakrijem suze u očima i tugu u mom pogledu! Kako da smirim tijelo da ne zadrhti svaki put kada u zraku osjetim tvoj miris!
Vrijeme prolazi, dani brzo teku, a ja te i dalje volim. I dalje sanjam da ćeš me navečer nazvati i poželjeti da lijepo spavam i slatko sanjam. Svaku večer sanjam kako si samo moja, a onda se probudim... i tiho plačem.
Teško mi je glumiti sreću pred drugima, da se smijem kada prođeš pored mene! Tvoj pogled me tako boli! Pitam se da li sam ja ovo zaslužio, a sve sam ti pružio? Znao sam kako da ti ugodim, da se tvom dodiru i poljupcu prepustim, ali jedino nisam znao kako da te zadržim.
Živote moj, vrati mi se! I dalje sanjam da se sretan budim – a sretan nisam. Sreća mi je okrenula leđa one noći kada si otišla od mene!
A bili smo na samim vratima raja. Nedostajao nam je samo još jedan korak do sna. Ali... ti nisi htjela da uđeš u raj sa mnom. Okrenula si mi leđa i ostavio me uplakanog. Otišala si nekom drugom u zagrljaj. Čujem da si stalno sa njim, kažu da ga voliš. Njega voliš, a ja... pitam se što ja sada predstavljam u tvom životu. Da li me gledaš kao poznanika, kao svojeg bivšeg ili još uvijek duboko u svom srcu osjećaš nešto prema meni? Svaki dan te viđam, svaki dan osjećam tvoj pogled na sebi. Ima nešto posebno u tvom pogledu. Često pokušavam izbjeći susret sa tobom jer nemam snage da te gledam oči koje su mi još uvijek tako drage. Ponekad te poželim nazvati, da ti čujem glas, da se pretvaram kao da se ništa tužno nije desilo između nas. U glavi mi stalno odzvanjaju tvoje riječi "Volim te". Samo si me bila lagano zagrlila i tiho šapnula te dvije čarobne riječi. Znao sam da govoriš istinu. Evo, i poslije dugih godina, svih prolivenih suza, neprespavanih noći i sati provedenih razmišljajući o tebi, i sada poželim da se ponovi ono vrijeme koje smo zajedno proveli.
Znaš li što me najviše boli? Laži, te odvratne laži koje stalno slušam o tebi, o sebi, o nama. Pričaju da si me varala, da me nikad nisi ni voljela. Priče i riječi koje nikad nisu prešle preko mojih usana.
Evo, ponovo se spremaš za odlazak, ali ovaj put ostaješ tamo. Ali, ako me makar malo voliš, ako ima nade za nas, pogledaj me kao nekada, reci mi ponovo "volim te" i oprosti mi...
(Naravno, od danas velike promjene na ovome blogu, što i sama promjena naziva govori... Priče o imaginarnom...)
-Josip-
|
