Slomljena Srca

Život, poput užeta koji visi s vrha planine... ako konopac gledaš sa poda uvis i misliš si ja to ne mogu, a niti ne pokušaš, izgubiti ćeš nešto za čim ćeš žaliti cijeli život. Uvijek ćeš se pitati kako je biti na vrhu užeta. Ne smiješ si to dopustiti. Uhvati konopac snažno sa obje ruke i sa svom željom koja se trenutno nalazi u tebi. Probaj se polako popeti i prije nego i primjetiš već si na pola puta. Onaj osjećaj koji će te obuzeti kada se konačno popneš na vrh užeta izbrisati će sve žuljeve na rukama koje si zaradio penjući se i ispunit će te božanskom srećom, jer sa vrha se pruža prekrasan pogled i tada ćeš znati kako ćeš vratiti ili ćeš spoznati da ne želiš vratiti svoju drugu polovicu jabuke i nastaviti živjeti normalno dalje sa lijepim uspomenama na svoje drugo ja, jer znati ćeš i u duši ćeš po tom pitanju biti miran da si sve pokušao na ovaj ili onaj način...

Sjetio sam se jedne priče... koja mi je ostala urezana duboko u sjećanje…
"Bio jednom jedan otok gdje su živjeli svi osjećaji; Sreća, Tuga, Znanje i svi ostali kao i Ljubav.
Jednoga dana bilo im je najavljeno da će otok potonuti, svi su pripremili čamce i otišli – samo je Ljubav ostala. Kad je otok već skoro potonuo, Ljubav je odlučila potražiti pomoć. U pomoć, u pomoć tko mi može pomoći? – dozivala je Ljubav.
U to prođe Bogatstvo… Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom? – upita Ljubav. Ne, ne mogu. U mom čamcu je puno zlata, ovdje nema mjesta za tebe. – reče bogatstvo i otplovi dalje.
Zatim Ljubav ugleda Tugu kako plovi čamcem pa uzvikne. Tugo, povedi me sa sobom! Oh… Ljubavi, reče tuga. Tako sam tužna da radije idem sama. – i ode.
Nedugo zatim prolazila je i Sreća pa Ljubav očajnički uzvikne. Srećo! Pomozi mi, pomozi! Ali sreća je bila toliko sretna da nije ni čula dozivanje Ljubavi.
Ljubav je već odustala od traženja pomoći kad odjednom začu glas. Dođi Ljubavi. Ja ću te povesti. Ljubav uskoči u čamac i odveze se sa spasiteljem, starcem.
Bila je jako sretna pa je zaboravila pitati starca ime. Kada su stigli do kopna, ostavivši Ljubav na sigurnome, starac otplovi svojim putem.
Na kopnu Ljubav susretne drugog starca, Znanje i upita ga za ime starca koji ju je spasio. Njegovo ime je Vrijeme. – reče Znanje. Vrijeme? Ali zašto bi me Vrijeme spasilo? Znanje odgovori: “ Zato jer samo Vrijeme može razumijeti veličinu Ljubavi.”

Želim svu sreću onima koji su se jednom u životu osjećali kao ja i koji se barem u nećem našli u ovoj priči i izgubili onaj svoj mir, te im od sveg srca želim da im se taj mir u njihova srca ponovno vrati...

pjesmica,ipak ...

Tek tu...
Ja sam tek tu
Ja tu sam tek da osjetim dodir sna
dodir mira, želje.
Ja tek tu sam da dišem
da živim
da ostavim dio sebe,
dušu svoju
na odlasku.
Ja tu sam tek
da iskidam se na dijela dva,
u nadi da me nećeš izgubiti.
Ja tu sam tek
da te volim
samo to.

-Josip-